Kako da se danas u ulozi roditelja vešto krećemo linijom između pružanja podrške i dostupnosti deci, a da ih ne napustimo, niti da im smetamo?
Naša zapadnjačka gledišta cene oslanjanje na sopstvene resurse i samostalni život kada nam deca odrastu. Jedna od definicija uspeha je da su roditelji uspešno obavili posao kada više nisu potrebni deci i kad im više ništa ne duguju.
Međutim, samostalnost je sada mnogo manje jasna savremenim roditeljima nego što je bila prethodnim generacijama. Većina bebi-bumera imaju angažovaniji i povezaniji odnos sa decom nego što su imali sa svojim roditeljima, koji su od dece očekivali da napuste dom i počnu da žive samostalno čim napune osamnaestu. Kako da se danas u ulozi roditelja vešto krećemo linijom između pružanja podrške i dostupnosti deci, a da ih ne napustimo, niti da im smetamo? Teško je pronaći ravnotežu u ovome, a to se vremenom i menja, od momenta kada deca postanu mlade odrasle osobe, pa dok ne postanu roditelji i sami, i na kraju, u idealnoj situaciji, pomažu svoje roditelje kada ostare.
Pomaže nam kada razmišljamo i razgovaramo sa odraslom decom o tome šta bi lako moglo postati predmet tenzija i kako da se sa time nosimo. Kao i kod svih drugih teških razgovora, način na koji komuniciramo, kao i to što govorimo, pokazaće nam da li će biti dobro primljeno ili ne. Ton vašeg glasa, govor tela, otvorenost i razgovorljivost, uzdržavanje od davanja direktiva, sve to pomaže razgovore koji vode saradnji.
Neki roditelji veruju da zaslužuju više priznanja, pa čak i da više dobijaju nešto zauzvrat, nego što je slučaj. Oni to mogu iznuditi tako što i dalje kontrolišu svoju odraslu decu. Možda se roditeljima nikad ne može vratiti sve što su pružili ili, pak, mogu biti bogato nagrađeni. Možda njihova deca tek kasnije, često onda kada i sama dobiju decu, shvataju koliko su roditelji učinili za njih. Bilo kako bilo, definisale su se nove granice između odrasle dece i njihovih roditelja, a moć ne leži samo na strani roditelja.
Roditelji moraju poštovati odluke i izbore svoje dece i davati mišljenje o stvarima samo kada to neko od njih zatraži. Teško je ispitivati decu o stvarima; mi želimo da budu svesna kako nas interesuje sve o njima i njihovim životima, ali se o teškim temama, kao što je pronalaženje partnera ili dobijanje dece najbolje razgovara kad ih deca sâma načnu.
Novac uvek komplikuje stvari, i to na više nivoa. Ta tema je prožeta snažnim osećanjima, kojih se mora biti svestan: moć, ljubav i favorizovanje među braćom i sestrama. Problemi koji nastaju kada deca pozajmljuju novac od roditelja, uslovi pod kojima ga vraćaju i očekivanja šta će im roditelji ostaviti kada umru, samo su neki od najčešćih izazova. Uvek pomaže biti jasan, transparentan i otvoreno razgovarati o pitanjima koja će preduprediti kasnije gloženje i ogorčenje. Svaka porodica je jedinstvena, što znači da ne postoje sveobuhvatna, uzrastu prilagođena pravila o tome kako uskočiti i pomoći deci novcem ili nekim finansijskim planom, ali je bitan stav: da se polazi od verovanja u njihova gledišta, poštovanja njihovih planova, da ne doprinosimo njihovom osećaju kako nam nešto duguju i ne preuzimamo kontrolu. Problem leži u tome što je odrastao roditelj programiran da štiti svoju decu, pazi da su živa i zdrava, i taj instinkt da ih štitimo ne gubi se kada oni odrastu. Na izvesnom nivou, oni su za nas uvek naše bebe. Ali ipak, moramo da volimo i prihvatamo sve što im se događa, i da se povučemo i pronađemo druge načine da umirimo svoju uznemirenost.
Dolazak nove osobe u porodicu, putem braka ili zajedničkog života, menja njeno ustrojstvo, a kada to dvoje ljudi imaju zajedničku decu, to je još izražajnije. Treba primetiti da se osoba koja stupa u brak ili zajednički život, osim u slučaju ozbiljnije svađe, zajedno sa voljenom osobom venčava i sa njenom porodicom. Tu u dodir dolaze dva sveta i načina postojanja, što može izazvati prave konflikte na jednom kraju spektra, nemire ili, na drugom kraju, apsolutnu radost. Harmonične porodice sa više generacija otpornije su pri izlaženju na kraj sa životnim teškoćama prosto zato što u njima ima više osoba kojima se možete obratiti za pomoć. Svi imaju odgovornost da se adaptiraju: treba da budu otvoreni, fleksibilni, osećajni i da sarađuju jedni s drugima. Važno je kada se stvari urade: uvredljivo ponašanje ili opaske upućene na početku veze, pre no što se uspostave poverenje i ljubav, mogu opterećivati vezu na duže staze.
Biti uspešan roditelj znači dati detetu i korene i krila. Odrasloj deci je potrebno da isplove iz matične luke (to jest, iz roditeljske luke) i da pronađu sopstvenu. Njihov život nije naš život: moramo osvestiti da oni nisu ono što smo mi. Ne samo da ih moramo prihvatiti, već i prigrliti takve kakvi su i prihvatiti onoga koga oni vole. Nastojanje da kontrolišete svoje dete ili utičete na njega samo dovodi do lomova. Na osnovu istraživanja dr Diane Bran (Deanna Brann), psihoterapeutkinje i autorke knjige Nerado povezani (Reluctantly Related), jasno je da odraslo dete mora biti lojalno bračnom drugu ili partneru, a ne porodici iz koje potiče. Ukoliko deca ostanu lojalna svojoj prvobitnoj porodici, postoji veliki rizik da ljubavna veza doživi neuspeh. Na osnovu iskustva mogu reći da nikad nije pametno kritikovati decu zbog toga kako se odnose prema svojoj deci, pogotovo ne treba to činiti neverbalno – uzdasima, ili pasivno-agresivnim komentarima kao što je „hm,” ili „Interesantno šta radiš svom detetu… ja sam svom detetu…” Time ćete garantovano izazvati negativnu reakciju jer ono u šta ste nekada verovali možda je postalo zastarelo i više se ne smatra dobrim za vaše unuke.
Po mom mišljenju, potcenjuje se moć roditelja da utiču na svoju odraslu decu. Važno je da to uvidimo i trudimo se koliko možemo da ponovo ustrojimo odnos sa njima i iznova uspostavimo odnos snaga. Da li se sećate kako ste išli kući kao odrasla osoba i vraćali se sebi kao detetu ili, još gore, tinejdžeru koji se stalno buni. Do toga dolazi zato što je naš odnos sa roditeljima otelovljen u nama, i može se potaći brzinom svetlosti, mnogo brže nego što se pokreću naše misli. Bile su nam potrebne ljubav i briga kako bismo preživeli kao bebe, a snaga te veze se nikada ne gubi u potpunosti.
Ovo važi i za roditelja odraslog deteta. Osećanja koja roditelji i deca gaje jedni prema drugima mogu biti preterana kada se roditelji brinu za dete sa kojim se intenzivno ne slažu. Ovde ne mislim na trvenja koja se brzo uzajamno oproste i zaborave. Lina, čiji je bes značio da želi da kazni i slomi dete koje voli i štiti celim svojim bićem, bila je zastrašujuća u svôm besu. Za odnos je prava katastrofa kada se u ponašanju rukovodimo ovakvim osećanjima. To se razvija u uzajamno kažnjavanje i povređivanje da bi na kraju eskaliralo i završilo pat-pozicijom. Nikada ne možete povući reči koje ste izrekli u besu. One mogu zauvek opterećivati odnos i pojaviti se prilikom sledeće razmirice.
Kada se ljutite na dete ili ste jako zabrinuti za njega ili nju, pomoći će vam ako se uzdržite da ne kažete sve u besu. Prošetajte sa prijateljem ili partnerom: istresite se, ali ne na dete. Moramo vežbati samokontrolu, ma koliko to bilo teško. Teške reči, kojima povređujemo druge u besu, prave rupe u našim vezama. One obično dolaze iz mesta gde leži naš bol, možda nastao usled odbacivanja, ali vaše dete je odrasla osoba, kojoj je potrebno da vas odbaci kako bi nastavila dalje kroz život. Neka se bes ili briga stišaju, a onda uvežbajte ono što nameravate da kažete – zapišite to. Zaista sve promislite, tako da će, kada budete govorili, to biti primljeno kao nešto promišljeno, a ne kao napad.
Postoje brojne priče o agoniji koju su izazvali roditelji kada je došlo do udaljavanja između njih, njihove odrasle dece, a zatim i unukâ. Razlozi za lomove se razlikuju kao i sami ljudi. Ima nekih spoljnih stvari nad kojima roditelji odrasle dece nemaju kontrolu, bez obzira na to koliko se borili da pomire odnose. Tada im ostaje bolan zadatak da pronađu način da žive uz ovaj novi, poražavajući gubitak. Postoje i suprotne priče, kada roditelji izaberu da nemaju nikakav odnos sa decom ili da odnosi budu sporadični, što je onda bolan gubitak za život dece. Po onome što sam do sada videla, verovatno je da je osoba koja se udaljila to učinila zato što su njena osećanja toliko snažna da je jedini način na koji se može nositi sa stvarima – da ih zatomi. Suprotnost ljubavi je nezainteresovanost, a ne mržnja.
Prekid odnosa je toksičan, mnoge nedužne osobe budu usput povređene i to se može preneti i na sledeću generaciju. Savetovala bih svakoj osobi uključenoj u svađu da se bori najžešće što može da se odnosi poprave, što nikako nije lak zadatak. Potrebna je hrabrost da se prevaziđe bol usled odbacivanja i da se osoba usudi da trpi nove povrede. Ali, koliko god to bilo teško, važno je znati duboko u srcu da ste učinili sve što je u vašoj moći da pružite ruku pomirenja. Za odnos se možete boriti dajući znake povezanosti, kao kad šaljete razglednice ili fotografije, pa makar i nešto smešno. Ne mora to biti neki veliki gest, niti zahtevati mnogo od vas. Često se malim koracima ponovo izgrađuje veza. U nekim slučajevima, do transformacije može dovesti angažovanje profesionalne pomoći u vidu terapeuta ili medijatora kako bi se u sigurnom i zaštićenom prostoru shvatilo šta se dešava. Zaostala bolna osećanja usled trajnog otuđenja nikada ne nestaju, čak ni posle smrti, a često se i pojačaju posle nje.
Džulija Samjuel
I TO ĆE PROĆI
O životnim promenama, krizama i nadama
Prevod Milan Đurišić
Izdavač Psihopolis, Novi Sad, 2021.
Izvor: Detinjarije.com
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Nema komentara.