Kada bismo ovih praznika samo bili realni, život bi bio mnogo lepši, i lakši. Kada bismo iz oblaka i kočije napravljene od bundeve sišli i okrenuli se oko sebe, videli bi smo mnogo pametnija i bolja mesta na kojima možemo da potrošimo novac, ako smo među onima koji mogu da ga troše.
Da ne bude kao u onoj pesmici o božićnim i novogodišnjim praznicima: ”Sve u ime Gospoda Hrista, a Hrista zapravo nigde…”
Grad okićen, prozori sjakte od lampiona, posečene jelke čekaju da nekog obraduje njihova smrt, parfimerije, butici, frizerski saloni rade punom parom. Spremaju se maske za bekstvo iz kolotečine. Domaćice, taj jedan dan, ako izuzmemo 8. mart i njihov rođendan, neko će izvesti u restoran… Zajedno sa njima i svi nezadovoljni, ogorčeni i neostvareni.
Posle parfimerije obavezno će svratiti u apoteku, da ukućanima nabave nešto protiv gorušice, nadimanja i za bolje varenje. Sve što nam je nedostajalo 364 dana izmislićemo tog 365 dana. Ma, nek ide život! Kad ide konj, nek ide i ular! Sa visokih štikli ne vide se siroti i deca koja gladuju. Kroz sočiva u boji svet je ružičast. Veštačke trepavice sužavaju vidokrug. Dok se u glavi vrti melodija pesme koju volimo, dok se spremamo za mezoterapije, farbanje kose, depilaciju i probu kod krojačice, nemamo kad da se setimo da je možda baki na spratu iznad danas loše i ne može da siđe po hleb. Da je deci na ulici hladno, nije važno da li prose po nečijem naređenju ili za sebe i svoje bližnje. Moji poznanici često komentarišu kako prosjacima ne daju iz principa – svi se oni drogiraju i li puše. Kako mi da znamo ko se od tih ljudi na ledenom betonu drogira a ko je zaista gladan? Ajde molim vas, kako? Pa, zašto ne bi smo onda iz straha da neko ne popuši naše milosrđe to onda odneli na prava mesta. U narodne kuhinje, u domove za nezbrinutu decu i na slična mesta, kojih je na žalost mnogo.
Oko praznika se najviše kupuju hrana i toalet papir. Mislite o tome. Povežite ove dve stvari. Čovek ne živi da bi jeo, nego jede da bi živeo. Premotajte film koliko hrane bacite, priznajte makar sebi, ne drugima. Kada bismo ovih praznika samo bili realni, život bi bio mnogo lepši, i lakši. Kada bismo iz oblaka i kočije napravljene od bundeve sišli i okrenuli se oko sebe, videli bi smo mnogo pametnija i bolja mesta na kojima možemo da potrošimo novac, ako smo među onima koji mogu da ga troše. Koji rade i zarađuju, u zemlji u kojoj je 800 hiljada nezaposlenih a Bog sveti zna koliko na rubu egzistencije, malo je neukusno da kitimo grad i arčimo pare na toliku struju. Taj novac je mogao biti doniran za lečenje dece koju je Srbija, ružno je reći, otpisala, ali tako je. Dece za koju nema ni dijagnoze, ili nema lekova. Dece koja nemaju roditelje, domove, krov nad glavom, parče hleba. A svi znamo da ih je mnogo.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
ŠTA JE BILO POSLE – bajke za roditelje i decu: Kako je bilo na svadbi kod Palčice
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno. Al pre nego da se skuće,...
Raša Popov dao odgovor na pitanje – koliko je važna deci igra?
Da je igra jedan od glavnih i najvažnijih "obaveza" svakog deteta, to nam je poznato. Međutim, slobodna igra je nešto što se sve ređe viđa i postaje polako potisnuta od...
Zamislite sobu sa šestoro malenih junaka i šestoro jutros prestravljenih pa potom najsrećnijih i najzahvalnijih majki/očeva
Kada radite jedan od ubedljivo najstresnijih poslova na svetu kao što je to dečija anesteziologija i svaki dan stojite na tankoj liniji između nekog detinjeg života ili smrti morate naći...
Pažnja, pažnja! Konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza
Nakon punih sedam godina otkako smo na Detinjarijama počeli skupljati detinje jezičke genijalne pronalaske – konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza vratolomnog podnaslova Srpskiričarska rečorčica....
Nema komentara.