…ili, priča o tome, koje sam metode koristila, kako bih deci približila svet knjiga…
Kako znamo uvek da kažemo „sve polazi iz porodice“ onda moramo znati i da kultura i navika čitanja kod dece, polaze upravo od roditelja. Najbolji način, da dete zavoli knjigu, je da mu čitamo dok samo ne nauči da čita. Kada su moja deca bila mala, ja sam im zaista mnogo čitala. To su bili rituali kada bismo nas tri sele na krevet, ja između njih, i dok su one gledale u knjigu ili slikovnicu, ja sam imitirala i glas lukave lisice i glas princeze, imitirala vešticu, oponašala zvuk grmljavine, cvrkut ptica, jer je poznato da takvo oponašanje podstiče emocije i empatiju pomoću reči i slika…one su se smejale, iščekivale da čuju šta je bilo posle, i posle…onda bismo razgovarale o njihovim utiscima, da li im se priča dopala, ko im je bio omiljeni lik iz priče i zašto, igrađivale su stav o dobrim i lošim osobinama. Nekada bih bila toliko umorna da ne bih mogla ni slovo da pročitam, pa se dešavalo da zaspim i pre njih, ali bar nisam posustajala. Sve u svemu, uvek sam izbegavala da im pred spavanja pustim samo crtani film na (tada) video kaseti i da se tako uspavaju. Grizla me je savest. Tada bih uvek prvo pomislila ono, što sam jednom davno čula…“televizor će imati uvek, a detinjstvo samo sad“. To je bila toliko jaka misao, koja me nikada nije napuštala. Kasnije sam im kupovala mnogo slikovnica, knjiga, išle su u biblioteku, pravile su neke svoje slikovnice gde su crtale neku radnju izmišljene priče.Često sam im davala i da ilustruju neku priču, a taj deo, osim što je njima bio kreativan i relaksirajući, meni je bio bitan kao povratna informacija kako bih shvatila koliko su toga zapamtile i razumele iz ispričane priče, što je bila veoma bitna stavka i preduslov da kasnije, kada su i same počele da čitaju, rade to sa razumevanjem. Ovo je veoma korisno, jer se pokazalo da, deca koja shvataju pročitano, bolje savlađuju i školsko gradivo.
“Najbolji način, da dete zavoli knjigu, je da mu čitamo dok samo ne nauči da čita. Kada su moja deca bila mala, ja sam im zaista mnogo čitala.”
Da ne poverujete koliko je za razvoj deteta i njegov uspeh u školi, neophodno to vreme koje u detinjstvu roditelji posvete detetu u razvijanju čitalačke kulture. Moram priznati, da sam i danas, jako ponosna na svoju decu, pa i na sebe, jer iako su već odrasle devojke koje završavaju fakultete, obe i danas rado kupuju knjige i čitaju. Upravo zato tvrdim i ponavljam da, kada se jednom razvije ljubav prema knjizi, ona ostaje zauvek, u manjoj ili većoj meri, jer se i kasnije mora negovati i razvijati.
Ono što je najbitnije je, da detetu, dok je sasvim malo, svaki dan čitate, makar pola sata. To je divna interakcija između roditeja i deteta, stvara osećaj bliskosti i uvek će mu, do kraja života, knjiga biti draga i asocijacija na nešto lepo.Takođe, veoma je bitno, da tokom čitanja postavljate pitanja detetu, kako biste uvideli njegovu sposobnost da shvati ono što mu se čita. Ako je dete baš malo, od dve godine, od njega ne možete očekivati da razume pročitano, ali ga, često pitajte, u toku čitanja, da vam, gledajući u sikovnicu pokaže gde je maca, gde je kuca, kuća, devojčica…Dok pokazuje na macu, vi oponašajte mjaukanje…Osim što na ovaj način razvija svoj vokabular, ono na ovaj način stupa i u komunikaciju sa knjigom i svetom oko sebe.
Dete starije od 4 godine, u toku čitanja možete pitati i da vam predvidi razvoj odvijanja radnje u knjizi, kako ono misli da će biti.. Ukoliko predvidi neku snažnu emociju, recimo da će vuk da uplaši devojčicu, pitajte ga da li se ono nekad uplašilo i pustite ga da vam to ispriča. Dete od 5 godina je već sposobno da razlikuje realne priče od priča kobajagi, što je prvi korak ka razumevanju toga da u književnosti postoje razni žanrovi. Vremenom će i samo dete shvatiti koji tipovi knjiga mu se najviše dopadaju i izgradiće neki svoj prvi stav. Dekodiranje, odnosno, sposobnost da shvati reč, i razumevanje, odnosno sposobnost da komunicira sa značenjem teksta, glavne su veštine neophodne za samostalno čitanje koje će uskoro uslediti, oko 6 – 7 godina.
Ono što su još bitni činioci da bi vaše dete postalo konzument knjiga su:
– Učinite da knjige budu dostupne vašem detetu, da im budu na oku, i na dohvat ruke.
– Nemojte dete primoravati da čita knjige i nemojte ga ucenjivati…(Ako pročitaš 10 strana, dobićeš čokoladu). To ne daje prave i dugoročne efekte i ne postiže cilj da dete zavoli knjigu.
– Ako vaše dete samo poželi da uči slova, prvo ga učite mala slova, pa tek na kraju velika, jer su velika slova zastupljenja u svega 5-10 %, dok su mala slova daleko važnija u razvoju veštine čitanja.
– Razvijajte mu glasovnu svest o slovima, napravite kartice sa po jednim slovom na svakoj i dok mu pokazujete, izgovarajte slovo. Kada je uključeno više čula, bolje se pamti ( oči, uši, glas)
“Ako ste dete i naučili da bude fascinirano knjigama u detinjstvu, ta fascinacija će brzo nestati, ako mu vi, kao roditelj, svojim primerom, ne pokažete da čitanje nije samo za decu. Zato, uzmite knjigu kada god nađete slobodnog vremena. Makar na 15 minuta.”
Takođe, ako ste dete i naučili da bude fascinirano knjigama u detinjstvu, ta fascinacija će brzo nestati, ako mu vi, kao roditelj, svojim primerom, ne pokažete da čitanje nije samo za decu. Zato, uzmite knjigu kada god nađete slobodnog vremena. Makar na 15 minuta.
Kada je reč o školi i njenom uticaju na čitanje kod dece, moram priznati da sam tu imala uvek drugačiji stav od onoga kako se radi u Srbiji. Obavezne školske lektire su nešto sa čime se lično ne slažem, bar ne u ovakvom obliku i ne na ovakav način iz dva razloga… prvo, uvek mi je bio diskutabilan izbor knjiga, gde su generacije i generacije čitale iste knjige jer je neko odredio da su baš te knjige najbolji izbor, iako su uredno izlazile i nove ii bolje… i drugo, ja sam neko ko smatra da je bolje da deca nešto čitaju po svom afinitetu, ali sa voljom i radošću, nego da čitaju nešto pod moranjem i uz nametnuti izbor…ipak neko voli poeziju, neko prozu, bajke, avanturističke priče…. Nametnute knjige, kao što su lektire mogu da stvore otpor, a kasnije ih se niko i ne seća, jer su čitane, ne svojom voljom, već zbog ocene, pa se sve to dovodi u opseg negativnog iskustva, jer čitanje zbog nečega i nekoga, nisu, po mom mišljenju najsrećnije rešenje. Čak, imam veoma loše iskustvo u vezi sa tim. Stekla sam utisak da su mnogima te lektire, jedine knjige koje su čitali u životu, osim ako ih nisu pročitali kao preprične verzije samo zbog nastavnika, a njih je, u tako skraćenoj, prepričanoj verziji, prepun internet. To je „uspeh“, kratkog daha, jer deca i mladi na taj način ne stvaraju ljubav prema knjizi i samim tim ne razvijaju ni čitalačku kulturu. Smatram da je takav oblik nametnute lektire proizišao iz perioda kada su mlade „kljukali“ pričama o Narodno-oslobodilačkom ratu našeg naroda, herojstvu vojske i naroda…a i deca su tada bila više sklona pokornosti, i nisu imala drugu zabavu, pa je to još i funkcionisalo…Danas, kada su deca, zbog previše izbora, prevelike zasićenosti od raznih sadržaja, igrica, kompjutera i svega…malo razmaženija, prezaštićenija, a opet svesnija sebe i svog prava na izbor, nametati im lektiru na ovaj način je zaista, po mom mišljenju prevaziđeno. Zamislite koliko današnje generacije zanima lektira „Orlovi rano lete” i priče o deci i partizanima u Drugom svetskom ratu…isto koliko bi i pre gledali film „Boško Buha” nego „Hari Potera”. ali kako su nastavni planovi srpskog jezika i književnosti stari 20 i 30 godina, ne znam kakve su se to reforme sprovodile.
“Danas, kada su deca, zbog previše izbora, prevelike zasićenosti od raznih sadržaja, igrica, kompjutera i svega…malo razmaženija, prezaštićenija, a opet svesnija sebe i svog prava na izbor, nametati im lektiru na ovaj način je zaista, po mom mišljenju prevaziđeno.”
Mnoge generacije se sećaju kako su im roditelji, uz trošak za udžbenike, sveske, radne listove, torbe, pribor…morali izdvajati i novac za komplet lektira. Da, morali su, iako ih niko nije prisiljavao na to od radnika u školi, već situacija kada stotine i hiljade učenika, istih godina, u nekom većem gradu pohrli u biblioteku jer svi istog meseca čitaju isto, a istih knjiga nema u tolikom broju. Tada su roditelji, onako u panici, da im dete ne dobije jedinicu iz srpskog jezika, jurili i tražili da kupe tu knjigu u knjižari. To mu dođe nešto kao prisila društva i prisila kulture.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: KNJIGE
Tihana Lipovec Fraculj: Asertivnost je veština koja je korisna i deci i odraslima
Asertivnost je pojam koji potiče od engleske reči assertive, što znači uporan, samouveren, samosvestan. O tome kako se razvija i zašto je važan za život pričali smo sa autorkom knjige...
Kako uraditi domaći zadatak bez bitke u kući
Učitelj je rekao da je mom osmogodišnjem sinu za domaći dovoljno pola sata dnevno, ali je njemu redovno bio potreban jedan sat, pa i više od toga. Kukao je, žalio...
Knjiga „Kad stvari poljude“ u najužem izboru za Nagradu „Dušan Radović“
Zbirka pesama Dragane Mladenović Kad stvari poljude, u izdanju Kreativnog centra, našla se u najužem izboru za Nagradu Dušan Radović za 2023. godinu. Nagradu dodeljuje Biblioteka grada Beograda, a žiri,...
GABI, HRABRO SRCE BEOGRADA – knjiga o hrabroj keruši Gabi, izdavačke kuće Pčelica
Nakon ovog romana snimljen je i dokumentarni film sa svedočenjima autora, ali i učesnika događaja opisanih u knjizi GABI, HRABRO SRCE BEOGRADA. Autor Goran Marković otkrio nam je detalje o...
Nema komentara.