…ili, priča o tome, koje sam metode koristila, kako bih deci približila svet knjiga…
Kada sam pre dosta godina radila kao učiteljica u osnovnoj školi u Srbiji, jedan od najvećih izazova, pored opismenjavanja đaka, bio je i kako da postignem da ta deca zavole knjigu, stvore naviku čitanja i razvijaju čitalačku kulturu. Bilo je dece, ne baš u velikom broju, ali bilo ih je…koji su i pre polaska u školu, uz trud i volju roditelja već to i posedovala…ali, izazov je bio to razviti i kod ostale dece. Kako sam oduvek imala veliku želju i ljubav da radim sa decom, uvek sam imala i mnogo inspiracije da im na najlepši način priđem, uz mnogo kreativnosti, inovativnosti i bez primene klišea, što nije uvek nailazilo na odobravanje kod direktora, tada u to vreme, pre dve decenije, iako su deca izuzetno napredovala u svakom pogledu, okružena radom u prijatnoj relaksirajućoj atmosferi i sa mnogo ljubavi i podrške sa moje strane. Dok sam volontirala, imala sam sreću da mi mentor bude učitelj Peđa S. koji je bio najkreativnije biće koje sam do tada, i do sada, videla, koji je uvek bio jedinstven po svojim metodama i koga su deca, roditelji i kolektiv obožvali, kao i dan danas. Kako smo oboje bili izvan svakih stega, potpuno sam se pronašla u njegovim metodama, upila mnoge ideje, dobila milion zlatnih saveta i zahvalna sam mu na tome do kraja života.
“Kada sam pre dosta godina radila kao učiteljica u osnovnoj školi u Srbiji, jedan od najvećih izazova, pored opismenjavanja đaka, bio je i kako da postignem da ta deca zavole knjigu, stvore naviku čitanja i razvijaju čitalačku kulturu.”
Kada sam dobila svoje odeljenje, iako su i tada postojale obavezne lektire, morala sam da nađem tananu nit da decu ne oduvratim od knjige, a da opet nekako ispoštujemo i nastavni program. Obaveznu lektiru smo radili na sledeći način…Kada bi bila u pitanju knjiga poezije, nisam htela da im naredbom namećem da je pročitaju od korica do korica, iako bi se na kraju i desilo da je pročitaju od početka do kraja, ali sam to radila na malo lukaviji i neopterećujući način. Naime, zamolila bi ih da mi za kraj tog meseca, iz te knjige izaberu 3 pesme koje im se najviše dopadaju. Oni su, da bi izabrali te 3 pesme, pročitali sve, iako im ja to striktno nisam zahtevala. Dana, kada bismo imali čas lektire, pre početka časa, dok bih ja, kao nešto gledala u dnevniku, „odvojila bih uvo“ i uživala krišom ih slušajući kako veselo zapitkuju jedni druge koje su oni pesme izabrali. Kada bi neko od učenika posle, na času pričao o svom izboru i davao objašnjenja zašto je baš njih izabrao, onda su se pojedinci, ponosnim glasom ubacivali….“i ja sam to izabrao“… i tada bi svi oni zajedno komentarisali.
Kada bismo za lektiru imali neke zbirke priča, ja bih im, pre nego što bih im rekla, koju ćemo lektiru raditi, odvojila vreme da im pročitam par priča, kako bi ih zainteresovala za knjigu. To sam pažljivo čitala intonirajući svaki lik, unela se u glas deteta, glas stidljivog zeke, strašnog vuka i oni su to izuzetno lepo prihvatili. Posle toga su rado i sami, kod kuće čitali i ostale priče. Ukoliko bi za lektiru imali neku bajku, ja bih im započela prepričavanje, tek toliko da ih zaintrigiram, a oni bi je, iz želje da saznaju šta je posle bilo, pročitali do kraja. Kako je u svakom odeljenju bilo dece i koja nisu baš zainteresovana, njih sam animirala na drugačiji način. Tada bih im rekla da ćemo praviti predstavu za roditelje, sa radnjom iz te bajke, i da svako izabere koji bi lik voleo da glumi…posle toga, svi su bili zaintersovani i sa velikom pažnjom čitali knjigu.
“Kako sam uvek bila za to da deca imaju sva prava da bez straha kažu svoje mišljenje o knjizi, da li im se dopala ili ne, bilo je dece koja su govorila da su pročitali recimo knjigu do pola, da im se nije dopala,i da nisu imali volje da čitaju do kraja.”
Kako sam uvek bila za to da deca imaju sva prava da bez straha kažu svoje mišljenje o knjizi, da li im se dopala ili ne, bilo je dece koja su govorila da su pročitali recimo knjigu do pola, da im se nije dopala,i da nisu imali volje da čitaju do kraja. Imali su pravo na to, i nikada im zbog toga nisam prebacivala, ali su imali obavezu da mi objasne zašto im se nije dopala. Nisu mogli da mi kažu „zato“…već da mi argumentuju i daju neki svoj stav o tome.
Da se naše obavezne lektire ne bi svele na potpuno neobavezne, na neozbiljnom nivou, mi smo imali i dane, kada smo zajedno odlazili u školsku biblioteku, gde su oni uzimali šta su hteli, po svom nahođenju, i svako je, tokom godine više puta pričao ispred razreda o knjizi koju je pročitao, ali bez preopširnog prepričavanja radnje, već samo o temi o kojoj se priča i njegovim preporukama, i tako podsticao druge, kojima bi se to dopalo da i oni pročitaju. To je uvek davalo rezultate, a oni su se osećali bitnim, kada drugima pričaju o knjizi koju su pročitali prvi. Tek tu se oseti da su deca, jednostavno stvorena za konzumiranje knjiga, da vole jedni drugima da prepričavaju priče iz čarobnih maštovitih svetova, samo se moraju bez sile, i sa dozom lukavosti i kreativnosti navesti na to. Zamislite samo koliko ubija da svi istovremeno čitaju isto…tu svako čita za sebe, nema interakcije, doze posebnosti, originalnosti, slobode izbora….
“Nikada nemojte misliti da je rano za tako nešto, jer, ako recimo, neko petnaestogodišnje dete izjavi da mrzi da čita, tu pomoći nema…njegovi roditelji su zakasnili čitavih 15 godina.”
…i tako…u ovom delu sam iznela neke svoje stavove o čitanju, zadovoljstvu čitanja i razvijanju čitalačke kulture. Zaista bih volela da roditelji razvijaju kod dece ljubav prema knjizi od najranijeg detinjstva, zbog svih ostalih blagodeti koje će kasnije proisteći iz toga…i, nikada nemojte misliti da je rano za tako nešto, jer, ako recimo, neko petnaestogodišnje dete izjavi da mrzi da čita, tu pomoći nema…njegovi roditelji su zakasnili čitavih 15 godina. Zato je u ovom slučaju najveća odgovornost na roditeljima. Roditelji moraju biti onakvi kakvima oni hoće da vide svoju decu – ne na rečima, već na delu, i to je tako, i nikako drugačije.
…u sledećem delu, o čitanju i razvoju čitalačke kulture u Finskoj…
Tarja Mitrovic je prosvetni radnik i autor bloga Moja Finska.
Izvor: Moja Finska
Pročitajte još i: Škole u Finskoj – mesto za rad i radost
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: KNJIGE
Kako uraditi domaći zadatak bez bitke u kući
Učitelj je rekao da je mom osmogodišnjem sinu za domaći dovoljno pola sata dnevno, ali je njemu redovno bio potreban jedan sat, pa i više od toga. Kukao je, žalio...
Knjiga „Kad stvari poljude“ u najužem izboru za Nagradu „Dušan Radović“
Zbirka pesama Dragane Mladenović Kad stvari poljude, u izdanju Kreativnog centra, našla se u najužem izboru za Nagradu Dušan Radović za 2023. godinu. Nagradu dodeljuje Biblioteka grada Beograda, a žiri,...
GABI, HRABRO SRCE BEOGRADA – knjiga o hrabroj keruši Gabi, izdavačke kuće Pčelica
Nakon ovog romana snimljen je i dokumentarni film sa svedočenjima autora, ali i učesnika događaja opisanih u knjizi GABI, HRABRO SRCE BEOGRADA. Autor Goran Marković otkrio nam je detalje o...
MOJA SRBIJA – promocija knjige Kreativnog centra u Biblioteci grada Beograda
O knjizi će govoriti: Simeon Marinković, autor knjige Moja Srbija u izdanju Kreativnog centra Smiljana Popov, novinarka, urednica TV emisijа Srbija za početnike i Beograd za početnike Aleksandar Saša Đorđević, vaspitač u vrtiću i osnivač klubića Moja...
Nema komentara.