Učite djecu da budu samostalna, stvarajte im obaveze shodne njihovim godinama, učite ih da se za većinu stvari koje želimo, moramo sami potruditi i izboriti.
Piše: Ljiljana Španić
Čitajući i što treba i što ne treba, slučajno naletih na status jedne mame na Fejsbuku u kome hvali učiteljicu svoje kćerke. Citiraću je: „V. Ima divnu učiteljicu, deca rado idu u školu… to je najvažnije… Ona se doseti da napravi Viber grupu za sve roditelje, te tu da nam javlja sve što nam je važno, kad su kontrolne vežbe, šta deca imaju za domaći… Roditelji uglavnom oduševljeni…“. Iskreno, mene je samo oduševila ova konstatacija da djeca rado idu u školu, a sve dalje mi je ponižavanje dječije inteligencije i svjesno guranje vlastitog djeteta u kategoriju „debila“.
Ne spadam u kategoriju ljudi koji zaziru od moderne tehnologije, naprotiv, u velikoj mjeri koristim i u toku sam sa čarima interneta i svih mogućih aplikacija koje danas imamo za sve i svašta, ali isto tako se sjećam da sam o tome kad imam kontrolni, i šta mi je važno u školi vodila računa ja, a ne moja majka ili otac. O tome da sam protivnik preranog i pretjeranog vezivanja djece za tehnologiju i sve te spravice, ne želim da govorim, jer svi mi znamo šta je za našu djecu najbolje. Druge brige mene brinu…
Činjenično stanje je da sve više odraslih, a mladih osoba živi sa roditeljima i na njihov račun. Bez volje da zavrnu rukave, uzmu sudbinu u svoje ruke i započnu borbu zvanu život.
Svjedoci smo kolektivne apatije, koja iz dana u dan sve više maha uzima kod mladih ljudi. Činjenično stanje je da sve više odraslih, a mladih osoba ( od dvadeset godina pa na više ) živi sa roditeljima i na njihov račun. Bez volje da zavrnu rukave, uzmu sudbinu u svoje ruke i započnu borbu zvanu život. Roditelji jedni drugima krišom prepričavaju muke, kako im u kući do podne spava sin mezimac, braneći ga da nije kriv on, već je problem u sistemu, u vlasti, društvu, današnjici. Majke pune razumjevanja brane svoje nježne djevojčice – pa šta ako ima 28 godina, a ne zna ručak da spremi, ima vremena naučiće, za sada će majka da joj spremi i odnese ručak u sobu, da se ona ne muči. Uz obavezno – nije dijete krivo, takva su vremena.
Roditelji, molim vas, prestanite da stvarate debile. Da, iz najbolje namjere radite užasne stvari! Uništavate svoju djecu, gurate ih u propast! Čuj, molim te, da učiteljica javlja roditeljima na Viber kada dijete ima kontrolni i koje su mu obaveze! Sama činjenica da je nekad neko, ko je vjerovatno bio dovoljno stručan za to, odredio da je dijete i fizički i psihički sposobno u toj dobi da krene u školu, da u toj školi dobija odredjene obaveze, ispunjava odredjene zadatke i usvaja odredjena znanja, je dovoljan pokazatelj da je vaše dijete zrelo i odgovorno za te aktivnosti. Pustite ga. Jer, to je jedini način da njegova mala glavica misli, raste, uči i sazrijeva. To što ćete vi misliti za svoje dijete, znam radite iz najbolje namjere, ali mu pružate medvjeđu uslugu. Stvarate mu predstavu u glavi da je to tako normalno, da tako treba da bude, da život tako funkcioniše. I, šta? Godine proletile, a vi se pitate zašto vaše dijete ima trideset godina i urla po kući, jer pobogu vi nemate novac za baš onaj automobil koji se njemu svidja, ili baš za ono putovanje na koje idu svi njegovi prijatelji.
Pustite ga. Jer, to je jedini način da njegova mala glavica misli, raste, uči i sazrijeva. To što ćete vi misliti za svoje dijete, znam radite iz najbolje namjere, ali mu pružate medvjeđu uslugu.
Znam, vaše dijete je vaš andjeo, vjerovatno najveći izvor vaše sreće, i da biste obe svoje ruke dali da njima ništa ne fali. Ali, koliko god vam surovo zvučalo, koliko god da ste ga čekali i da ste mu se radovali (i da mu se i dan danas radujete), vjerujte mi, neće mu kruna s glave spasti, ako mu zadate odredjene obaveze. Možda vas u tom momentu neće razumjeti, biće ljuto na vas, ali kroz deset, petnaest godina će vam zahvaljivati na tom. Svaki put kad se samostalno izbori za nešto, sjetiće se vas koji ste ga naučili da misli, reaguje, nailiazi na probleme i pronalazi rješenja.
Učite djecu da budu samostalna, stvarajte im obaveze shodne njihovim godinama, učite ih da se za većinu stvari koje želimo, moramo sami potruditi i izboriti. Da iza svake nagrade i svakog uspjeha stoji rad, trud i zalaganje, a ne mama ili tata. Debili se ne radjaju, mi ih stvaramo!
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Od vrtića govore engleski, programiraju, treniraju. A kad igraju „Čoveče, ne ljuti se”?
Kako je dvanaestogodišnjaku koji u jednoj radnoj nedelji mora da ispuni sve školske obaveze sa visokim ocenama, dva puta nedeljno nakon škole odlazi na strani jezik, dva puta na trening...
Pogledajmo se u ogledalu – ipak je i do nas
Piše Ljubinka Boba Nedić Da živimo u doba erozije svih vrednosti – poznato je. Da će to dovesti do dalekosežnih posledica, moglo se naslutiti. Da će se to dogoditi ovako...
“Bože, gde sam pogrešila?” ili nema goreg od nezahvalnog deteta
'Pitam se: da li ga je previše volela? A, kako se može premalo ili previše voleti sopstveno dete? Je li ćutala kada je još kao mlađi digao glas na nju,...
Pet stvari na koje treba da mislite kad se obraćate detetu
Stručnjaci stalno naglašavaju koliko je važna komunikacija sa decom, čak i kad su ona mala. Skupili smo na jednom mestu nekoliko veoma korisnih saveta koji će vam pomoći da poboljšate...
Potpuno se slažem.Imam 31 godinu,dvoje dece i treće na putu.Nazalost,sve sam u životu sama naucila,na pokušajima i pogreškama,nikakvo mi znanje i veštine roditelji nisu preneli.Ne da im nisam zahvalna na tome što su me stitili “ima vremena,naucices”,nego je to nešto što im najviše zameram.Sigurno neću istu grešku ponoviti sa svojom decom.