Po mom mišljenju, glavne dečje krivice, zbog kojih mora da sledi stroga kazna, su bezobrazluk u odnosu na odrasle ljude, laž i demonstrativna neposlušnost.
Postoje, svakako, slučajevi neshvatanja situacije. Recimo, dete je donelo iz vrtiće psovke. Ali ako ono i pošto ste mu deset puta objasnili da su to “ružne reči” nastavi da ih ponavlja, pa uz to još izazovno gledajući odrasle, zar vredi da se nastavi sa agitacijom?
A evo i druge situacije. Petogodišnji Goša po sto puta dnevno čuje da je loše biti drzak prema mami. I svejedno je drzak, pa čak i u tuču uleće. Pitaš: “I kako ga kaznite zbog toga?” A kao odgovor – zbunjena pauza.
– Mi? Pa, ponekad ga izgrdimo, iako to, naravno, nije pedagoški. Ali, uglavnom, razgovaramo, sugerišemo da tako ne sme da se ponaša.
– I to odavno?
– Šta odavno?
– Sugerišete.
– Ma već dve godine ali nekako nikako da dopre do njega!
A dete je, međutim, već naučilo i da čita. To je nekako “doprlo” do njega. Ma spreman je i da diskutuje, nema dlake na jeziku, traži svoja prava, skoro kao adolescent. A evo, to, zašto mamu ne sme da udara, nikako da “dopre” do jadnička.
I roditelje već potpuno zapanjuje to da njihova neposlušna deca kao da sama naleću na kaznu. Koliko sam puta bila u situaciji da slušam otprilike sledeće govore: “Ja trpim-trpim, zatim puknem, izderem se, udarim a on miran kao bubica. Ne mogu da se otmem utisku da mu čak bude lakše. Meni posle toga pola dana kamen leži na srcu, a on… Znate, ponekad mi se čini da je čak zadovoljan što je kažnjen! Je l’ da je to nenormalna reakcija?”
Roditelji tačno primećuju: nabasavši, najzad, na odbijanje, dete zaista uzdiše sa olakšanjem. Pa deca veoma često ne slušaju ni najmanje iz razloga što ne razumeju kako treba da se ponašaju, već zbog toga što ne žele da razumeju. Žele da ostanu pri svome, da pokažu da su ona važnija. Međutim, u dubini duše svako dete je svesno da loše postupa. Pa svako ima savest. A u dečjoj duši, koja još nije stvarno pokvarena porocima, glas savesti se čuje daleko jasnije nego kod odraslih. Stid izaziva uznemirenost. Pa i osećaj da je jače od roditelja ne doprinosi jačanju dečje psihe. Takva deca uvek imaju mnogo strahova, pošto ako mama i tata mogu da se ne slušaju, znači da njihova reč nema nikakvog značaja.
Dakle, roditelji su slabi ljudi, bez autoriteta. A kako te može zaštititi slab čovek? Eto, tako i ispada da dete izjedaju strah, uzrujanost, osećaj krivice, koje ono podsvesno pokušava da ublaži usplahirenošću, luckastošću, kreveljenjem, agresijom.
I kad odrastao čovek ipak stavi do znanja ko je u porodici glavni, dete se smiruje. Znači, svet još nije poludeo. Znači, to nije potpuni haos, u njemu je ostao bar poneki oslonac. Pa čak i najneobuzdanija, najneposlušnija deca zapravo čeznu za harmonijom i redom. Čeznu da porodične uloge budu pravilno raspoređene i da sve bude kao u normalnom svetu.
Sve je dozvoljeno = psihotrauma
A poslednjih godina na mom vidiku se sve češće pojavljuju predšksolska deca, čije ponašanje u početku izaziva najtužnije misli toliko su ona agresivna, neposlušna, neadekvatna. Poželim smesta da ih pošaljem psihijatru, ali već znam da ne vredi žuriti se. Vrlo je moguće da su to prosto žrtve “slobodne pedagogije” deca, koju su do četvrte godine vaspitavali “bez neugodnosti”, ništa im nisu zabranjivali niti su ih kažnjavali. A u slučaju demonstrativnog nepovinovanja bespomoćno su širili ruke, ili čak počeli da se plaše deteta. I da se ne bi upuštali u razgovor s njim, spremni su bili da mu bukvalno u svemu popuste.
Reklo bi se da su to izuzetno komforni uslovi, a zapravo su oni najokrutnija psihološka trauma, pri čemu permanentna. Dok takav brod bez kormila i jedra juri samo po porodičnom pristaništu, on se još manje-više drži na vodi. (I to, ako u porodici postoji drugo dete ili baka i deka, koji još nisu zaboravili da se deca ne smeju raspustiti, u pristaništu je stalno oluja). Ali neizbežan izlazak na otvoreno more u društvo preti brodolomom.
Kako mogu tuđi odrasli ljudi da reaguju na divlje ispade takvog slobodoljupca? Ako nagovaranja ne pomažu, onda obično preostaje samo jedan način odbacivanje. A dete je baš, naprotiv, naviklo da bude u centru pažnje, tako da ono svoje izgnanstvo doživljava naročito teško. Neuspesi rađaju uvrede i novi nalet agresije… Izlazak iz začaranog kruga je u promeni stava roditelja. Ako se oni na vreme dosete, izgrade jasan sistem podsticanja i kažnjavanja, dete može da se promeni nabolje skoro toliko da ne može da se prepozna. (S ranim psiho-traumama se tako dešava, ma roditelji još nisu stigli ni da saznaju kakvo je zapravo njihovo dete, a njegov pravi karakter se već izobličio pod uticajem psiho-traume).
A ako se zadrži proces “slobodnog vaspitanja”, veoma je moguće da će poseta psihijatru biti neizbežna, i stvar se neće svesti na jedan sastanak.
Ali ponekad (srećom, zasad još uvek retko) roditelji su tako prožeti liberalizmom, da im je lakše da odu kod lekara i da kljukaju dete tabletama, nego da promene svoje stavove. Jedna moja poznanica je došla da se posavetuje zbog svog šestogodišnjeg sina, koji je više puta bio uhvaćen u krađi. Uglavnom je krao raznorazne sitnice, ali to nije menjalo stvar. Situacija svejedno nije bila baš prijatna. Na moje pitanje kako su Igorišku prvi put kaznili, majka je neočekivano grubo odgovorila: “Ja ga nikad nisam kaznila i nemam nameru da ga kažnjavam. To je moj principijelan stav”. I koliko god sam pokušavala da joj sugerišem prostodušnu misao o tome da u školi, u koju će Igoriška da pođe za pola godine, niko neće gledati njegovim “malim nestašlucima” kroz prste, a od lošeg glasa se posle teško može osloboditi, mama je tvrdoglavo ponavljala svoje. Najzad sam, misleći da ću je time uplašiti, predložila da joj dam podatke dečjeg psihijatra. Možda dete treba ozbiljno da se leči? A kakvo je bilo moje iznenađenje kad se mama lako i čak radosno složila s tim! Pa Igoriška nije bio bolestan. Prosto, kako se u stara vremena govorilo, “dete nije videlo batine”. Ali mami je bilo jednostavnije da ga prijavi kao psihički bolesnog, nego da razljuti idola slobode, kojem se tako revnosno i nesmotreno poklanjala.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: VASPITARIJE
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Ti si blistava zvezda, ali ponašanje ti je nepovoljno
Sa ciljem da se prepozna i na što bolji način razreši situacija u kojoj je, kako kaže autorka, razgovor besmislen, Štefani Štal savetuje sledeće: Nažalost, ima situacija u kojima ni...
Nema komentara.