Po mom mišljenju, glavne dečje krivice, zbog kojih mora da sledi stroga kazna, su bezobrazluk u odnosu na odrasle ljude, laž i demonstrativna neposlušnost.
Hijerarhija zabrana
Zabrane moraju da postoje. Pa i odrasli takođe, makar voleli da porazgovaraju o tome da je zabranjeno voće najslađe, ipak razumeju da bi bez zakona (tj. pravno utvrđenih propisa, čije kršenje je zabranjeno pod pretnjom određene kazne) svet bio do guše u haosu. I bez obzira na svoja liberalna razmišljanja, sami nikad nisu prekršili mnoge zabrane i nemaju nameru da ih krše. Na primer, ne pljačkaju tuđe stanove, ne ubijaju u jeku svađe uvredioca, ne učestvuju u terorističkim napadima. A mnogi poštuju čak i nepisane zakone, moralne zabrane: ne varaju svoje supružnike (iako zbog toga ne sledi nikakva pravna kazna), ne prepuštaju bolesnu decu ili veoma stare roditelje sudbini na milost i nemilost, ne tuku se, ne psuju, ne pijanče, ne uzimaju drogu. Ako bi slatkoća zabranjenog voća bila tako neizrecivo primamljiva, kao što je to uobičajeno da se kaže, svi bi do jednog postali zločinci.
Tako da je i dečji nagon za neposlušnošću jako preuveličan. Ali da bi zabrane važile, mora da ih ima malo. Ako se korak desno, korak levo oceni kao bekstvo, dete će pre ili kasnije početi da se buni. Dete ne sme da se pritisne tako da ne može da diše. Kad čoveka guše, on se grčevito trza, pokušavajući da se izvuče. Tako i dete, koje je suviše priklješteno u stege roditeljske strogosti, počinje da se joguni bez razloga, da ispoljava agresivnost, da demonstrativno ne sluša.
Pored toga, neophodno je uspostaviti hijerarhiju zabrana.
Danas se u ovoj oblasti najčešće vidi sledeća papazjanija: dete sa istom strogošću (ili snishodljivošću) prekorevaju zbog hirova pri umivanju, zbog odbijanja da uči slova i zbog bezobraznog ponašanja sa bakom. A dešava se da se zbog bezobrazluka i grubosti uopšte i ne kazni, potpuno se usredsredivši na pitanja poštovanja domaće higijene i na pravila ponašanja za stolom. A dvojka iz engleskog smatra se bezmalo kao zločin protiv čovečnosti! Zbog nje i u liberalnoj porodici dete može da dobije prekor.
A u stvari neoprani zubi ili nepojedena do kraja supa su sitnice u poređenju sa uzvicima: “Mama je loša! Beži od mene!” (Pa čak i oštrije, tipa: “Mama je đubre! Ubiću je! Mrzim je!” Poslednjih godina deca čak i iz intelektualnih porodica povremeno imaju slične “bisere”). Grubost u odnosu prema odraslima nije samo nepoštovanje svakodnevne discipline.
To je grub prekršaj zapovesti (“Poštuj oca tvojega i mater tvoju”). Pa malo dete ne krši skoro nijednu drugu zapovest.
Ono ne ubija, ne čini preljube, ne krade, ne želi ženu bližnjega svoga. Tako da je nepoštovanje roditelja sigurno najteži greh, za koji su kriva deca.
I kad se ovaj težak greh izjednači sa sitnom krivicom, dete gubi vrednosne orijentire. Ono raste u izopačenom, pa čak i potpuno preokrenutom sistemu vrednosti. Njegove predstave o crnom i belom (i prema tome, ponašanju) se izopačavaju. Savest šapuće da tu nešto nije kako treba, ali dete ne može da se snađe samo u toliko složenim pitanjima. Nastaju hronična razdraženost, uznemirenost, strah, koji se istresaju ipak pre svega na najbližim ljudima. Odnosi u porodici se kvare.
Zbog toga, ako želite da vaše reči imaju za dete težinu, pre svega sastavite za sebe (najbolje pismeno) spisak zabrana, rasporedivši ih po hijerarhijskom poretku.
Po mom mišljenju, glavne dečje krivice, zbog kojih mora da sledi stroga kazna, su bezobrazluk u odnosu na odrasle ljude, laž i demonstrativna neposlušnost.
U poslednjem slučaju obavezno treba razumeti da li je to zaista demonstrativnost ili nešto drugo. Pa dete može da vas ne posluša iz različitih razloga. Možda je umorno, preterano uzbuđeno ili prosto nesposobno da poštuje određena pravila. Na primer, besmisleno je kazniti hiperaktivnog dečaka zbog toga što se vrti na času i smeta drugovima. Zbog specifičnosti svog nervnog sistema on nije u stanju da četrdeset minuta sedi na jednom mestu. Ovde se kaznama postiže upravo suprotan efekat.
Ali ako mama brani sinu da satima gleda televizor, a on krši njenu zabranu, to je već demonstrativna neposlušnost, koja ni u kom slučaju ne sme da ostane bez kazne.
Nema komentara.