Košarkaški turniri za njega su bili mučenje. Kažnjavao bi sebe danima zbog promašenih koševa i loših dodavanja, čak i kada bi njegov tim na kraju pobedio. Kad god bi lopta prošla kroz obruč, više je delovalo da mu lakne nego da je srećan, kao da je zahvalan što nije ponovo zabrljao. U periodima između utakmica, vreme je provodio sam, zureći u iPad. Nije želeo da priča ni sa kim, čak ni sa mnom

Piše Dejvid Mekglin
Moj sin Gejlen igrao je košarku još otkada je sa četiri godine dovoljno stasao da drži loptu. Sada je jedanaestogodišnjak od 170 centimetara, skoro za glavu viši od svoje majke, žustar i okretan. Uspevao je da pogodi koš sa bilo koje tačke u dvorištu. Košarka je, dugo sam tako mislio, bila njegova sudbina.
Već sa devet godina potpisali smo za klupski tim, što se iz šestonedeljne rekreativne igre pretvorilo u šest meseci intenzivnog igranja na turnirima. Kada je postalo očigledno da je svaki klinac u njegovom timu vanserijski talenat poput njega, zakazao sam mu privatne časove sa kapitenom košarkaškog tima na koledžu na kojem predajem.
Čitavo leto proveo je igrajući basket, a na kraju sezone narednog proleća počeo je da igra za nacionalnu omladinsku organizaciju sporta, zbog čega smo počeli da putujemo još više. Tri vikenda mesečno, od oktobra do jula, išli smo na turnire. Svi roditelji žalili su se zbog beskrajnih vožnji, izgubljenih vikenda, sati provedenih na klupama, ali svi su se, takođe, slagali da je vredelo žrtvovati se. To je cena uspeha.
Nije mi bio stran svet visokointenzitetnih sportova. Odrastao sam uz plivanje i vikende provodio u zagušljivim, hlorisanim unutrašnjim bazenima. Bio sam u tome dovoljno dobar da dobijem mesto u Prvoj univerzitetskoj diviziji gde sam redovno gubio od plivača koji su osvajali olimpijske medalje. Dvadeset godina kasnije, i dalje sam svakog jutra odlazio na plivanje i nastavio da verujem u moć sporta – da fokusira telo i um, oslobodi endorfin, izgradi doživotna prijateljstva. Čak su i porazi imali svrhu. Svako ko je ikada voleo neki sport naučio je na teži način da život ponekad nije fer.
Ali dok sam se ja (uglavnom) radovao treninzima i prilikama da izmerim snage sa vršnjacima, košarkaški turniri za Gejlena su bili mučenje. Kažnjavao bi sebe danima zbog promašenih koševa i loših dodavanja, čak i kada bi njegov tim na kraju pobedio. Kad god bi lopta prošla kroz obruč, više je delovalo da mu lakne nego da je srećan, kao da je zahvalan što nije ponovo zabrljao. U periodima između utakmica, vreme je provodio sam, zureći u iPad. Nije želeo da priča ni sa kim, čak ni sa mnom.
Isprva sam mislio da je u meni problem. Razočarao sam svog sina zato što nisam voleo njegov sport dovoljno za obojicu – sve do jedne nedelje kada sam za vreme utakmice na klupi sedeo pored drugog tate čiji sin igra. Rekao mi je da i njegova starija deca igraju košarku, da na turnire dolazi već petnaest godina i da će, bilo mu je jasno, to raditi još makar narednih deset. Kada sam ga pitao da li njegova najstarija ćerka još igra, nasmejao se i rekao mi: “Do kraja srednje škole je toliko pregorela da nikada više nije htela ni da gleda košarku. Čak ni na televiziji.”
“Je li vredelo?”, pitao sam.
“Gradi karakter”, rekao je, iskezivši se. Shvatio sam da nije u to zaista verovao. Počeo sam da se pitam da li je to uopšte istina. Da li sport u tom uzrastu zaista usađuje disciplinu i odlučnost onako kako to druge aktivnosti – poput učenja grčkog jezika, recimo, ili farbanja ograde – ne uspevaju? Koliko često žrtvovanje detinjstva na oltaru sporta zaista donese dobrobit u odraslom dobu?
“Da li joj je makar bilo zabavno?”, upitao sam ga.
“Ponekad”, odgovorio je. “Ali nije se radilo o zabavi.”
Ja smatram da bi trebalo, i Džon Eng, izvršni direktor Nacionalne alijanse za omladinski sport se slaže. “Deci je potrebna i društvena i sportska raznovrsnost”, napisao je u mejlu. “Kada izvor oba postane ista aktivnost, onda loše (čak i prosečno) iskustvo dovodi do toga da zamrze ne samo sport nego i bilo kakvu drugu fizičku aktivnost.”
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Maja Uzelac: Ljudi se čude što se toliko radujem svojoj deci
Sreća je pored mora, bez dece ...u zagrljaju voljene osobe, letnjeg dana - kažu rezultati istraživanja. Jbg videla sam na instagramu. Dobitak u osećaju sreće od bivanja s romantičnim partnerom,...
Zašto današnja deca ne žele da odrastu?
Piše: Jovana Papan, Politički nekorektan vodič za roditelje Da li današnja deca pokušavaju da izbegnu odrastanje? Džin Tvendži, američki psiholog i autorka knjige "I-generacija: Zašto današnja super-povezana deca rastu u...
Iva Gajić, SBB kompanija: Zašto je EON platforma najbolji izbor za bezbrižno detinjstvo?
Detinjstvo ste proveli na malim ekranima i ta ljubav vas je vodila kroz život. Kada te shvatili da su mediji ono čime želite da se bavite, iako je poznato da...
Memedović: ekološku borbu gubimo jer decu nismo naučili pravom odnosu prema prirodi
Bitku za zaštitu životne sredine građani Srbije vode na ulici jer nisu naučili decu ispravnom odnosu prema prirodi, rekao je Jovan Memedović, novinar i autor serijala Savim prirodno, na 36....
Nema komentara.