Košarkaški turniri za njega su bili mučenje. Kažnjavao bi sebe danima zbog promašenih koševa i loših dodavanja, čak i kada bi njegov tim na kraju pobedio. Kad god bi lopta prošla kroz obruč, više je delovalo da mu lakne nego da je srećan, kao da je zahvalan što nije ponovo zabrljao. U periodima između utakmica, vreme je provodio sam, zureći u iPad. Nije želeo da priča ni sa kim, čak ni sa mnom
Dok smo se vraćali kući sa Gejlenovog poslednjeg turnira, posle skoro godinu dana neprekidnog treniranja i igranja, predložio sam nešto radikalno.
“Možda je vreme da prestaneš”, rekao sam mu. “Košarka te ne čini srećnim.”
Plašio sam se da to izgovorim mesecima. Kada sam konačno izustio, osećao sam se kao da predlažem da opljačkamo banku.
“Kojim sportom ću se baviti ako prestanem sa košarkom?”, pitao me je Gejlen.
“Šta kažeš na to da nema sporta”, rekao sam. “Barem neko vreme. Možeš da igraš košarku sa drugarima koliko god želiš, ali ne moraš da se takmičiš. Možemo da kampujemo za vikend, ili planinarimo, odemo na skijanje na zimu. Znaš, nešto u čemu zapravo uživamo.”
Oklevao je. “Svi u mojoj školi treniraju nešto.”
Ako se ne bude bavio sportom, dodao je, “biće niko”.
“Samo pokušavam da razmotrim kako nam prolazi svetlost”, rekao sam mu.
Pogledao me je. “Šta to znači? To je neka poezija?”
“Džon Milton”, odgovorio sam. Naučio sam nekoliko njegovih soneta prethodnog proleća. “Govori o tome da treba prihvatiti sebe onakvog kakav jesi.”
Prevrnuo je očima. “Samo hoću kući.”
U narednim nedeljama i mesecima koji su usledili, Gejlen je sve ozbiljnije razmatrao tu ideju. Satima je, pošto nije išao na treninge, vozio bicikl i skejt, sve do kasno uveče i dolazio kući rumenih obraza i opuštenih ramena. Bez košarke u glavi i rasporedu, mnogo je više vremena provodio napolju. Nije postao “niko”, niti je prestao da bude sportista.
Umesto toga šire je počeo da shvata definiciju sporta i stekao nove prijatelje. Na jesen je počeo da vozi kajak i dospeo u junior high cross-country team, čija sezona traje razumnih osam nedelja. Kada je pao sneg, pridružio se skijaškom klubu. Kroz svaku novu aktivnost upoznavao je nove ljude, sticao nove drugare. Mogao je da provodi vreme sa nekadašnjim saigračima iz košarkaškog tima bez pritiska da pobedi na utakmici. Ovog leta ide u severnu Minesotu na jednonedeljnu vožnju kanua.
Sada kada je napolju toplo, ponovo u dvorištu baca na koš. Više puta posmatrao sam ga sa kuhinjskog prozora kako tapše loptu između nogu i psuje zamišljenog protivnika. Daje fintu udesno, onda se okreće ulevo, zaustavlja se i gleda ima li kome da asistira, a onda opaljuje skok-šut iza kanti za smeće.
Kada trijumfalno podigne ruke uvis, pun radosti i samouverenosti, znam da je odluka da odustanemo bila ispravna. Zakucavanje.
Izvor: Nedeljnik
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Nema komentara.