Ali, ja sam imala plan. Ideja koju sam iznela na razmatranje svom mužu nije naišla na odobravanje. Ma kakvi. Bio je šokiran, štaviše.
Plan je bio da ih odvedem na pijacu. Kompromis je bio da to ne bude na pijaci u našem naselju, da se ne bi „blamirali“. U redu. Ako nećete u naše naselje, onda moramo prevozom. I, ne neće nas otac odvesti autom, jer bi onda i naša eventualna zarada bila potrošena na gorivo. Ići ćemo autobusom. Da, sa svim što treba da ponesemo. Još nisu shvatale ozbiljnost situacije. Ali, ja nisam marila. Teške lekcije znaju da olakšaju budući život.
“A, šta ćete prodavati? To me pitate? Pa, smislite same. Ali jedno je bitno, nećete prodavati ništa što nama treba. Ni nešto što smo ostavile za zimu. Ni slučajno. Može samo ono što nam pretekne. Ili nešto što je rodilo i previše a ne koristimo ga baš toliko. Imate čitav dan da se pripremite za sutra. Ustajemo rano. I, ne zaboravite, sve mora da bude primamljivo. Ne sme da bude neugledno, musavo, da ima tragove zemlje iz bašte.”
Već tog dana, znala sam da mi je plan dobar. Ma koliko nekom zvučao okrutno ili maćehinski a ne materinski. Nisam želela da od njih napravim male ikebane, nesposobne za život. Ni nekoga ko će sedeti i žaliti što nema više novca za svoje prohteve. Ne. Život je više nego težak, i možemo mu doakati ako na vreme učimo male bezbolne lekcije koje ga razotkrivaju.
Čitav dan su cvrkutale i dogovarale se šta će i kako će. Pravile su spisak. Prale kofice u koje će slagati svoju robu. Tražile mi “na zajam” dve plastične gajbice. Konsultovale su me, naravno, šta sve smeju da uberu za prodaju. Prvo na spisku im je bilo cveće. Nije mi bilo lako da to odobrim, cveće je moja velika ljubav, ali bilo nam je samo ukras, nije bilo od neke koristi za preživljavanje, pa sam, iako teška srca, odobrila. Rekla sam im samo da ga beru tek ujutru, da bi duže bilo sveže. Sledeće na spisku je bila blitva. Jesmo je koristili, brali i jeli, ali se ona kao višegodišnja biljka lako regenerisala i obnavljala svoje zeleno lišće. Zatim smokve, koje smo veoma voleli ali nismo stizali da ih pojedemo i podelimo sa rodbinom i komšilukom. Džem i slatko nismo od njih pravili, jer nije bilo intresenata, a i bilo je već sasvim dovoljno konzerviranih kajsija, šljiva, drenjina i breskvi u teglam,a tako da su nam smokve bile baš odlične za prodaju. A i cena im je uvek veća nego drugom voću. Odabrale su još neki strukić peršuna, i poneki krastavac (ne previše, krastavac smo i mi samo tamanili), neku tikvicu, i one su uvek rodne, malo vinogradarskih breskvi koje stižu sredinom avgusta a one ih ne vole (ja sam jedini ljubitelj), tako da su mogle na tržište. Htele su da nose još neke kruške, paradajz i još neke voćkice, ali sam izričito zabranila, jer je to bilo nešto što smo svaki dan jeli ili je moglo da se spakuje u tegle. Bile su uzbuđene i jedva su čekale taj dan kada će “namlatiti silne pare”.
Ja sam se samo smeškala. Znala sam za jadac.
Ustale su sledećeg jutra vedre i pune nade. Nisu baš bile preterano oduševljene činjenicom da svoju robu moramo same da nosimo, i da cveće moramo u kofici kao one sirote bakice, ali hrabro su to podnele bez negodovanja. U autobusu smo bile atrakcija. Bilo je i poznanika koji su nas pitali kuda ćemo i šta planiramo, ali su i to podnele bez da su crvenele. Već na polasku sam im rekla da nema mesta sramoti. Same smo odgajile i same ćemo prodavati plodove svog rada. Sramota su neke druge stvari. O tome smo već pričali, nebrojeno puta.
Ja sam nosila najteže stvari, ali sam svesno i njima ostavila, shodno uzrastu, priličan teret. Lekcija je počela i nisam planirala da im činim medveđu uslugu, šapućem gradivo i pišem puškice.
Stigle smo na pijacu gde je sve vrvilo od života i boja. Još kod kuće sam im predočila da, ako platimo tezgu, od naše zarade nema ništa. Primorane smo da stanemo oko pijace sa svim onim ljudima koji prodaju tako neke svoje rukotvorine, malo i kvrgavo povrće po nižim cenama i još koješta .Da, na kartonskoj kutiji, na ulici, odgovorila sam na njihove poglede. I da, to je prekršaj. Po svim pravilima to nije dozvoljeno, nije krivično delo ali prekršaj jeste. Ipak, jedine nismo. Svi ovi ljudi nisu tu došli radi provoda neko da zarade neki dinar. Ona bakica se nada da će umesto rena koga ima previše odneti kući hleb i sardine možda. A onaj deda što je brao poluzrele šipurke, možda nema za hleb. Namerno sam izmišljala priče o ljudima koji su nas okruživali, i zaista delovali kao siroti, da bih ugušila onu beskrvnu revoluciju koju su podigle. Da bih pobuni na brodu Baunti, stala nogom zavrat. Morale su danas da shvate da su srećne. I site, i obučene i zabavljene i da pernica koju nosiš tri godine za redom i nije neki problem.
Bilo ih je sramota. Videla sam to. I znala sam po tim snuždenim pogledima da ih nije sramota što sede tu i prodaju svoje povrće i cveće. Ne. Bilo ih je sramota što su konkurencija svim onim tužnim i zaista siromašnim ljudima. Bilo mi ih je žao. Znala sam koliko su emotivne, ali imam jednu crtu karaktera (nekad je smatram dobrom a nekad lošom) što sam dosledna. Ima da čučimo tu dok ne zapekne zvezda i dok se čitav pijac ne raziđe. Čudno su nas gledali prolaznici, naši potencijalni kupci. Videlo se da se ipak ne uklapamo u tu priču “malih prodavačica peršuna“. Neki su se smeškali i prilazili da kupe od „ovih slatkih devojčica“, kako su gospođe naglas komentarisale. Svaki put kad bi neko prišao i kupio od nas nešto, starija je krišom gledala ka svim onim pogrbljenim bakama koje možda neće imati danas za hleb. Mlađa, koja se rodila sa osmehom, ipak je pokazivala mrvicu radosti. Bila je subota, vreo letnji dan i hlad drveta pod kojim smo ujutru stali napustio nas je. Iako nismo ponele sendviče i vodu, videla sam da ih vrućina iscrpljuje. Sve manje ljudi je pristizalo da pazari. Majka u meni je oterala učiteljicu koja čita lekciju i predložila sam da krenemo. Znala sam da su shvatile.
Ali, ostala je još jedna stvar koju nisam smela da propustim. Shvatile su koliko je teško zaraditi. Sada moram da ih navedem da se vrate kući bez ijednog dinara. Moraju da skapiraju koliko je lakše potrošiti. Ne smem da dozvolim da dođu kući sa novcem, koliko god on bedan bio.
Predložila sam da svratimo u knjižaru, da vide neku novu pernicu, ranac, nešto od pribora. Pristale su. Nisam se uopšte mešala u odabir mladih preduzetnica. Ali, pošto su se razumele u novac shvatila sam da su više nego razočarane. Dogovarale su se, preračunavale i na kraju izašle sa još jednom krpenom pernicom (bez famozih spratova, samo rajsferšlus), nekoliko svezaka, olovaka i još par sitnica.
Očaj se mogao opipati u vazduhu. Ništa nisam rekla. Jedva smo se nekako dovukle do kuće sa našim preostalim povrćem. Bilo je već sunce u zenitu i bile smo umorne i prilično skuvane.
Stigle smo kući, istuširale se i sele u naše zeleno dvorište u hlad dudova da se osvežimo. Iznela sam sok od zove i kolač koji nam je ostao od juče. Malo su se oraspoložile. Sve ja sada već bilo iza njih. Ništa i dalje nisam pričala, slušala sam ih kako prepričavaju ocu svoj dan, čas srećne i ponosne na sebe čas tužne i poražene nemaštinom sa kojom su se susrele tog jutra na pijaci.
Niko nije spomenuo more, novi ranac, rolere ili negodovao. Jer znala sam da znaju da one ipak imaju sve. Iako su sumnjale u to. Tačno je da bismo sve mogli da obnovimo ali isto tako ništa nam nije nedostajalo.
I, da, znala sam da su se namučile. I malo blamirale, i skuvale, i umorile.
Ali, duboko u svom majčinskom srcu, iako mi ih je bilo žao, znala sam da je lekcija naučena I da će posle ovog dana na novac, život i svet gledati drugačijim očima… Do neke nove revolucije.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Što manje igračaka – to više igranja
Sa ciljem da se deca što lepše zabave, da se lepo zaigraju i da im bude zanimljivo, roditelji neretko "zatrpavaju" decu igračkama. Novim, drugačijim, do tada neviđenim. Kada se negde...
Veliko bravo!