Danas je pedagogija u krizi jer ne znamo za šta decu obrazujemo, ne znamo što će ta deca raditi i čemu ih, saglasno tome, treba stvarno učiti
U nas percipirana kao alternativna, gotovo marginalna, valdorfska pedagogija odavno je našla svoje mesto u najboljim kvartovima sveta: jedna poznata valdorfska škola nalazi se na njujorškom Aper Ist Sajdu, i na sličnim lokacijama u Bostonu, Londonu, Parizu… Mnoge škole u Skandinaviji izgledaju bliže valdorfskim negoli našim, javnim, ‘državnim’ školama.
Škola za srećnu decu
Ovih dana u Zagrebu je boravio Dejvid Brirli, norveški antropolog, antropozof, valdorfski profesor i suosnivač fakulteta u Oslu, “Rudolf Steiner University College”. Brirli podučava pedagoge, vaspitače, učitelje i roditelje širom sveta. Samo prošle godine predavao je u Indiji, SAD-u, Finskoj, Švedskoj, Nemačkoj, Islandu, Sloveniji…
U Norveškoj danas radi 36 osnovnih i srednjih valdorfskih škola. U velikoj većini tih škola učenici dobijaju jedino opisne ocene. Uprkos tome, kaže Brirli, svakome ko uloži trud, slobodan je put do visokog obrazovanja. Za upis na fakultete dobijaju opisna svedočanstva u kojima su detaljno izložena njihova znanja i sposobnosti, a pred kraj srednje škole rade i projekat, neku vrstu maturskog rada, iz predmeta koji ih naročito zanima. Taj projekat mentorski supotpisuju stručnjaci koji nisu vezani uz valdorfske institucije. Brirlija smo zatekli u zagrebačkim Dugavama, okruženog osmogodišnjacima, među lipama u vrtu jedine valdorfske škole u Zagrebu.
– To je škola u kojoj su deca srećna ili, bolje reći, zadovoljna. Dete je zadovoljno kad oseća da u svakom pogledu raste. Ako ne želi odrasti, nešto bitno nije u redu, jer detetu nije prirodno da ne želi odrasti. Loša je svaka ona škola u kojoj guramo decu da odrastu prebrzo. Ljudi koji rade s decom treba da znaju šta je prirodan proces sazrevanja i šta je dobro ponuditi detetu na određenom stepenu razvoja. Današnje društvo želi brze rezultate u svemu, pa ako, recimo, neko zaključi da u školi ne postižu dobre rezultate iz matematike, onda im matematiku uvedu još ranije. No, dete je delikatna biljka. Ne valja ni salata kojoj dajete hemijske preparate da bi što brže rasla, kamoli da može biti zdravo teranje dece da nam brže odrastaju.
Kakvo obrazovanje treba deci u ovo moderno, neurotično doba?
– Najveći problem je u tome što ne znamo za što decu obrazujemo, ne znamo šta će ta djeca raditi i šta ih, saglasno tome, treba stvarno učiti. Živimo u društvima koja se brzo mijenjaju, moramo se brzo adaptirati. Ova deca oko nas će završiti školu 2021. Kako će izgledati Evropa 2021.? Puno će se toga do tada promeniti. Već danas ne možemo očekivati da će deca kad odrastu raditi isti posao od mladosti do penzije. Nemamo više ni taj osećaj poslušnosti ni lojalnosti prema poslu i poslodavcu kakav su imali naši roditelji. Nemamo više ni industrije, sve je otišlo u Aziju. Kako izgraditi obrazovanje koje će ljude odgajati da prihvate određene društvene vrednosti? U Galupovom istraživanju iz 2005. pitali su roditelje u Skandinaviji šta najviše žele od obrazovanja svoje dece. Začudo, 93 posto ih je odgovorilo da žele da s tim obrazovanjem budu srećni u životu. Dakle, traže obrazovanje koje pomaže stvarati srećne ljude. Mislim da je osećaj samorealizacije ključan za motivaciju, to je nekakva vodilja za učenje i kasnije za rad u bilo kom poslu. Mi danas kvalitet našeg života ocenjujemo po tome koliko smo uspeli da se ostvarimo. Kad uživam u svom poslu, ja sam kreativan. Moram naći svoje mesto u svetu i izabraću ga na temelju toga koliko mi ono donosi osećaj ostvarenosti, koliko imam mogućnost i kapacitet da u to unesem svoje ideje.
“za što” u pod naslovu?