Teško mi je da započnem ovaj tekst jer mi je teško da napišem da su nam učenici sve manje inteligentni. Mučno je i strašno da jedan prosvetni radnik, roditelj, čovek to napiše. Još je mučnija mogućnost da je to istina.
Pre dve godine osećala sam se jadno kada sam iz operativnih planova izbacila sve dugačke tekstove. Te iste tekstove su đaci pre desetak godina savlađivali kao od šale. Danas to mogu da urade tri do četiri učenika u odeljenju. Pre 15 godina, kada se moj predmet izučavao od petog, a ne od prvog razreda kao sada, moji đaci, učenici srednje stručne škole, uz malo napora mogli su da prate gimnazijski tempo. Istina, imali su tri časa stranog jezika nedeljno, a ne dva kao ovi sada. Međutim, i kolege koje predaju ostale predmete primećuju da današnjim generacijama gradivo jednostavno ne ulazi u glavu. Đaci te gledaju belo, ne umeju da ponove šta si rekao, na kraju časa se ne sećaju onoga što je bilo na početku.
Najgore je kada ih pitaš za mišljenje.
Trgnu se i zbunjeno te pogledaju. Nije im jasno zbog čega ih smaraš zahtevom da imaju mišljenje na neku temu, i to temu njihovom uzrastu blisku, a može i na srpskom ako je problem da govore na stranom jeziku.
Međutim, i kolege koje predaju ostale predmete primećuju da današnjim generacijama gradivo jednostavno ne ulazi u glavu.
Pre neki dan sam ih pitala šta bi bio njihov posao snova, kada im novac ne bi bio problem.
Saznala sam jedino da nemaju snove.
Trend se nastavlja jezivom brzinom. Strmoglavljujemo se u ponor, ili smo skuvane žabe. Nešto jeste.
To nešto ignorišemo i tolerišemo. Tu i tamo promrmljamo sebi u bradu, zgranemo se nad tim kakve nam generacije dolaze, nije nam dobro posle inicijalnih testova, kukamo što moramo da predajemo gradivo iz osnovne škole čak i kada znamo da su naše kolege u osnovnoj to odlično uradile.
Sistem je smislio izlaz – IOP 1. Ako dete ima iz bilo kog razloga poteškoće u usvajanju gradiva, napravi mu plan po njegovoj meri, skrati gradivo, snizi kriterijum, ostavi mu više vremena za splavove, folkoteke, turske serije. Ne masiraj ga zahtevima! Ne teraj ga da stiče znanje. Pravi od sebe i škole budalu čak i kada vidiš da ono jednostavno ne želi da uči. Nije do njega, do tebe je. Tako kaže sistem. Ušareni mu učionicu, pevaj mu pesmice, uči ga kroz igru, čak i ako ima 18 godina. Zabavljaj ga, budi pun optimizma i elana, stalno se osmehuj na času i strogo pazi da ne povrediš njegova nežna osećanja. Nemoj slučajno da podigneš glas! Nemoj slučajno da ga zatrpavaš domaćim zadacima! I da se nisi usudio da mu daš jedinicu, jer nije do njega – do tebe je.
Može i tako.
Sve može.
Samo ne znam čemu to vodi.
Ne sviđa mi se rezultat.
Posledice su pogubne, a od mene se očekuje da im doprinesem.
Pošto sam ja iz generacije onih koji su imali snove i navikli da ciljeve postavljaju visoko, a ne tamo gde je najlakše, sanjam o tome da se udružimo: mi, prosvetni radnici, i vi, roditelji. Da ustanemo složno protiv ovog zaglupljivanja naše dece, protiv propadanja mladosti, protiv odgajanja zombi generacija, koje ne zanima ništa, koje su već sada spremne na to da “odbleje” život i sačekaju kraj u blaženoj otupelosti.
Uzeli su nam fabrike, uzimaju nam rudnike, čak i izvore vode. Sami su odlučili da su naši organi državni. Oberučke prihvatamo sve zapadne trendove. Pomislio bi čovek da smo baš moderni. Sada nam nekako uzimaju i decu.
Hajde da se osvestimo svi zajedno.
Hajde da bar decu ne damo.
Hajde da pomognemo deci.
Nadam se da nije kasno.
Izvor: Klotfkret
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: OBRAZOVANJE
U trogodišnjim srednjim školama i do 95 odsto funkcionalno nepismenih đaka: Alarmantni podaci PISA istraživanja
Učenici trogodišnjih srednjih stručnih škola pokazuju značajno lošije rezultate na PISA testiranju od vršnjaka koji pohađaju gimnazije, pokazuje analiza u upravo objavljenom nacionalnom izveštaju PISA 2022 istraživanja. Alarmantan podatak iz...
Počela prijava za prijemni ispit za specijalizovana odeljenja srednje škole
Počela prijava za prijemni ispit za upis u specijalizovana odeljenja gimnazija, kao i za umetničke srednje škole počela je 15. aprila i trajaće do 22. aprila 2024. godine, do 16 časova....
Najbolji nastavnici znaju – kako da učionice ne budu “smorionice”
Najbolji nastavnici na svetu znaju kako učenje može biti srećno. Učiteljica Željana Radojičić Lukić poručuje da su "učionice postale smorionice" i da moramo da zakotrljamo ozbiljnu obrazovnu reformu koja će...
Istoričarka Dubravka Stojanović o problemima u evropskim udžbenicima istorije: Osnovan institut koji se bavi zlom koje proističe iz školstva
Bavi se pitanjem demokratije u Srbiji i na Balkanu krajem 19. i početkom 20. veka, kao i interpretacijama istorije u novijim srpskim udžbenicima, društvenom istorijom, procesima modernizacije, istorijom žena u...
Nije bas tako crno, koleginice. Istina je da decu ne zanimaju iste stvari, da manje citaju, ali zar takva viđenja nisu imali i naši profesori i roditelji? I danas ima dece koja rade lepe i korisne stvari, uče ono što ih zanima u slobodno vreme. Mnogo njih gubi vreme. Ipak, zar to nije slučaj i sa odraslima? Koliko naših kolega na času radi kao ,,od bede”, bez ideje, ljubavi? Moja deca su tinejdžeri. Čega sam se sve naslušala od nastavničkih postupaka, u zemlju da propadnem. I sama kao profesor patim, ali ne zbog dece, već zbog odraslih koji su se izgubili u ovoj tranziciji. Nešto je do siromaštva, više je pasivnost, nebriga za sve oko sebe.
Mnogi moji ,,problemi” od učenika su danas zreli i fini ljudi, roditelji… Nisu ,,ispali” tako loši, naprotiv. Verujem da će i ova deca biti sasvim u redu. Neki će biti sjajni, neki manje. Ništa neće biti što bilo nije… Imajmo nade.
Нисте ме разумели, колегинице. Наравно да има сјајне деце, наравно да ће неки од њих бити успешни, а надам се да ће већина њих бити добри људи.
Мислила сам на следећу појаву: питам ђаке ако Пера каже “ја”, на коју се особу то “ја” односи. Половина одељења одговори да не зна и то након што им оставим мало времена да размисле.
Можда је после овог примера јасније.
Поштована госпођо Бобо,
Мало је рећи да сте ме одушевили текстом којег прочитах у Куриру. Свака част! Браво!
Али, морам Вам признати да сам истовремено и тужан што наведене проблеме није препознала држава, већ она једнако “иде друмом” а наша дјеца “шумом”.
Надам се бољем али не знам да ли нам и драги Бог више може помоћи.
Срдачно Вас поздрављам!
Ненад Крејић
Скендера Куленовића 77
Бања Лука
(nenad.k63@hotmail.com)
U Mesopotamiji su nasli glinene plocice na kojima je pisalo “danasnja omladina nista ne valja” 🙂
Poštovana koleginice,
Radim u osnovnoj školi 30 godina, a mogu otvoreno da kažem da se susrećemo s istim problemima koje ste naveli. Nekada sam se radovala svakom prvom septembru, a danas se bojažljivo interesujemo kakve nam to generacije dolaze. Odgovori nisu nimalo utešni: loš sastav dece (deca, koja su postigla slabe ili nikakve rezultate u predškolskom), socijalna karta deteta i porodice, obrazovni nivo roditelja, 70 % dece sa govornim poremećajima, konstantan porast dece sa posebnim potrebama….i dr. Odnos roditelja prema detetu ide krajnjim granicama…od preterane brige za svaki detetov korak, tačan ili netačan odgovor na času, želje da detetov mozak ne bude previše zamoren, te mu roditelj bez imalo stida crta ili piše u svesci, do potpune ravnodušnosti – nebrige šta dete zna, može ili ume da uradi samostalno.
Pomenuću i novi, nametnuti nam pojam “HIPERAKTIVNOST”. U naše vreme takvi oblici ponašanja su se zvali jednostavnim imenima nevaspitanje i bezobrazluk.U malim seoskim sredinama, iz godine u godinu opada broj učenika, što nije do nas već do države.Porodice odlaze, tražeći mesto gde će moći da se zaposle i obezbede egzistenciju svojoj porodici. Bez kvantiteta, ne možemo imati ni kvalitet. Škola u kojoj radim, pre 30 godina imala je preko 400 učenika, danas jedva stotinu.Borim se kako znam i umem ,da od dece izvučem maksimum, da ih zainteresujem, proširim njihove saznajne sposobnosti, ….ali nekada mi se čini da ne dopirem do njih, jer su koncentracija i pažnja na nuli.
Srdačan pozdrav !
И школа је врло попустила. Била је сразмерно слаба и у социјализму, али је служила том специфичном систему вредности. Данашња школа не прати друштвене промене него остаје заглављена у неком трагичном међупростору. Кадар који у школи ради не школује се у те сврхе, са изузетком учитеља. Остали факултети једноставно нису наставнички орјентисани и као да игноришту очигледну чињеницу да је њихов задатак да на тржиште рада пошаљу наставнике а не биологе, историчаре или физичаре. Тако да већином децу у школи са друге стране катедре сусретну људи који се могу описати речима којима су у тексту описана деца: равнодушност, незаинтересованост, отупелост. То је тешка истина. Имам четворо деце, а иначе смо многодетна породица. Степен глупости са којима се наша паметна, бистра и радознала деца сусрећу сваки дан кад пођу у школу задобија размере бизарног. Гледам своју децу како се гасе од првог разреда па навише, а од петог баш интензивно – како школу доживљавају као некакав бесмислени центар за испирање мозга у ком сад треба да претрпе боравак јер ће и то зло једном проћи. За то време живе своје животе и образују се, по свом доживљају смисленије, на алтернативним местима: у школама језика које парирају незаинтересованој наставници немачког, у школама глуме које парирају крутој наставници српског, на спортским активностима које парирају наставнику физичког, на јутјуб туторијалима који су занимљивији од наставнице ликовног или наставника техничког. (На нашу жалост и често уз повелике финансијске жртве и одрицања) И не могу да их кривим нити да их политички коректно лажем да је све то њихов утисак и да таква школа има неку вредност. Имам утисак да се деца искључе кад уђу у школу. Мени је због тога неизмерно жао и не могу то да прежалим као родитељ. Пре свега зато што су моја сећања и на школу и на наставнике боља, утолико што их је увек било неколико чијим часовима сам се радовала. Не могу да схватим да моја деца немају ни то. Не могу да схватим да је школа толико удаљена од њиховог искуства, од њиховог правог живота и од њихових интересовања. И зато мислим да је истина негде између и да су деца отупела зато што се кад уђу у школу инстинктивно искључе. И онда су свуда мање-више искључени, и нажалост остану искључени и код добрих и вредних наставника. То је једна врста одбрамбеног механизма. Деца су се затворила пред школом. Шта ту да се ради, не знам, али не треба одустати од тога да их пробудимо нечим вредним. И верујем да ће памтити добре и пожртвоване наставнике јер се љубав увек памти. Надам се да ћете овај мој поглед са друге стране схватити добронамерно, јер је тако и написан.
Bravo!