Od trenutka kada su moja deca krenula da pomažu u određenim poslovima po kući, to se svodilo uglavnom na ubeđivanje, prepucavanje i svađanje. Sve to vreme sam se pitala da li ja nešto pogrešno radim i kako mogu oko tih prostih, svakodnevnih stvari da pružaju takav otpor?
Bilo je dosta nedavne medijske rasprave o tome da li moderni roditelji nesvesno podižu male narcise i snobove koji imaju neopravdani utisak da su bolji i vredniji od svih drugih.
Rende je zabrinut zbog ovog trenda, pogotovo zbog opadanja očekivanja da naša deca doprinesu funkcionisanju porodice, i ističe da će se u nedostatku obaveza okrenuti stvarima koje vode stranputicom.
Moja braća i sestre su bili sasvim drugačiji. Ni mi nismo voleli obaveze, ali nije bilo pogovora, mogli smo samo da se svađamo i gunđamo kad roditelji nisu tu , inače se sav posao obavljao brzo i korektno.
Želela sam da usadim svojoj deci osećajnost prema drugim ljudima i razvijem im empatiju i potrebu da pomažu drugima. Ali isto tako i da sebe poštedim svakodnevnog ubeđivanja ili čak vikanja i ubeđivanja.
Zaključak je delovao suviše jednostavno da bi bio istinit: upaliće sama činjenica da su to naši, porodični poslovi, svih nas, a ne njihovi – detinji. Od početka to nazvati kolektivnim porodičnim aktivnostima a ne rasporedima odgovornosti. Što manje komentarisati i objašnjavati, ponašati se kao da je to nešto najprirodnije moguće i samim tim podrazumevajuće.
Deca će se lakše i brže navići, i biće spremnija da rade. Tako smo mi, na mala vrata uveli ovakav pristup u mojoj kući. Naša prva “kolektivna porodična aktivnost” je bila rasklanjanje nakon večere. Ranije, deca bi rasklonila za sobom i odmah zbrisala, dok bi mi, roditelji, ostali da sve završimo. Sada niko nije izlazio iz kuhinje dok sve ne bi bilo raspremljeno.
Moram priznati da princip funkcioniše. Kada svi rade rame uz rame, to se zaista oseća kao timski rad, a manje kao provera sa liste “ovo-moram-da-uradim”. Na stranu, što ovako deca mogu da nauče više korisnih stvari jer su prisutnija tokom celog posla. Ron Liber je bio u pravu u njegovoj proceni da su deca “sposobna za mnogo više nego što smo im omogućili da rade, uglavnom zato što nismo dovoljno strpljivi da im damo priliku da preuzmu nove zadatke i da pogreše nekoliko puta pre nego što ih savladaju.”
Šeron Holbruk je pisac koji živi u Klivlendu, u Ohaju.
Prevela: Jasmina Jovanović
Izvor: Vašington Post
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Nema komentara.