Već prvo veče, sestra me je zvala i požalila se da joj je dete uznemireno i da je plakao i želeo kući. Sutradan kada se čula sa još jednom mamom saznala je da je i njen sin plakao, ali i većina dece tog razreda.
Svaki dan je neka tuga izbijala iz svake njegove reči. Učiteljica je takođe bila neraspoložena, iako se trudila da se to ne oseti u razgovoru. Deca su bila tužna i plačljiva i mame su, umrežene kao i uvek, zabrinuto nagađale šta bi to moglo da bude sa njihovom decom. Dani za povratak su odbrojavani sa nestrpljenjem. Ni jedno dete se nije požalilo ni na šta konkretno, a opet svi su bili nekako tužni i mrzovoljni.
Niko nije znao koliko i deca čeznu da se vrate kući i zagrle svoje roditelje. Oba roditelja. I koliko njih je gutalo knedlu spremajući jedno pitanje koje ih je sve vreme mučilo, a koje im do ove rekreativne nije padalo na pamet. I svi su stigavši u svoja porodična gnezda isto pitali roditelje. To su za par dana, sve one umrežene mame shvatile, komentarišući decu i rekreativnu nastavu. To pitanje bilo je muka svim onim malcima koji su umesto da dišu planinski vazduh i igraju se tešili svog neutešnog druga koji je plakao kao kiša svaki dan, i svojim suzama zamračivao vedro nebo.
„Mama, a jel se i vi razvodite?“- bilo je pitanje sa sedam dana neizvesnosti velikom knedlom.
Mame i tate su se našli u čudu. Uplašeni pogledi i drhtavi dečiji glasovi ukazivali su da se ne radi o šali. I da pitanje nije retoričko. I tu, nakon tog pitanja, lagano se klupko tuge odmotavalo, i mame su sa olakšanjem shvatile da ono nerasploženje na rekreativnoj nije zato što je neko maltretirao njihovo dete, već zato što su zajedno sa svojim drugom tugovali i patili.
Njegovi roditelji su se razvodili.
Neposredno pred polazak on je to saznao i tu svoju muku je poneo na put. Njegov svet je bio srušen, i on je te krhotine poneo sa sobom, pokušavajući da shvati.
Moj sestrić je postavljao pitanja i tražio rešenje. Još uvek se negde u svojoj detinjoj neiskvarenoj duši nadao da će se nešto promeniti i da će se Rastkovi roditelji pomiriti. Ali i da se to njemu i njegovim roditeljima nikada neće dogoditi.
-„Mama, a zašto se oni razvode?“
-„Mama, a šta ako se i tata zaljubi u nekog, kao Rastkov tata u Marinu?“
-„Mama, a jel obećavaš da se ti nećeš ni u koga drugog zaljubiti osim u tatu?“
-„Tata, ajde molim te poljubi mamu i jako, jako je zagrli!“
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
ŠTA JE BILO POSLE – bajke za roditelje i decu: Kako je bilo na svadbi kod Palčice
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno. Al pre nego da se skuće,...
Raša Popov dao odgovor na pitanje – koliko je važna deci igra?
Da je igra jedan od glavnih i najvažnijih "obaveza" svakog deteta, to nam je poznato. Međutim, slobodna igra je nešto što se sve ređe viđa i postaje polako potisnuta od...
Zamislite sobu sa šestoro malenih junaka i šestoro jutros prestravljenih pa potom najsrećnijih i najzahvalnijih majki/očeva
Kada radite jedan od ubedljivo najstresnijih poslova na svetu kao što je to dečija anesteziologija i svaki dan stojite na tankoj liniji između nekog detinjeg života ili smrti morate naći...
Pažnja, pažnja! Konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza
Nakon punih sedam godina otkako smo na Detinjarijama počeli skupljati detinje jezičke genijalne pronalaske – konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza vratolomnog podnaslova Srpskiričarska rečorčica....
Nekad je bilo u u dobru i u zlu, a sad je fora razvesti se. Udaju se i zene da bi se sutra razvodili. Varaju, deca kao da su im teret i smetnja na putu svalerisanja i preljuba. Takav je 21. vek, globalizacija i ostale zapadne gluposti
Поучан текст. Можда баш и помогне некоме да одустане од “своје Марине” и окрене се “свом Растку”.