„… Ali od svih prelepih čudesa na zemlji, najčudesnija je prva reč deteta.“ Petar Seminjin
Kad je Ljalja imala dve i po godine, neki neznanac ju je u šali upitao:
— Da li bi htela da budeš moja kći?
Ona mu je odgovorila s dostojanstvom koje je ulivalo poštovanje:
— Ja sam mamina i više nikočija.
Jednom smo s njom šetali pored mora i ona je prvi put u životu ugledala brod u daljini.
— Mama, mama, lokomotiva se kupa! — uzbudeno je povikala.
Dragi dečji govor! Nikad neću prestati da mu se radujem. S velikim zadovoljstvom prisluškivao sam ovakav razgovor:
— Meni je lično tata kazao
— Meni je lično mama kazala
— Ali tata je ličniji od mame …Tata je mnogo ličniji.
Pročitajte i: Roditeljski blamaž i neprijataž
Bilo je prijatno čuti od dece da je ćelavom čoveku glava bosa, da je od mentol bombona u ustima promaja, da je gusenica — žena gusana, a muž božje ovčice — božji ovan. S uživanjem sam slušao kako je usnula trogodišnja devojčica iznenada promrmljala u snu:
— Mama, pokri moju zadnju nogu!
Veoma su me, na primer, zabavljale ovakve izjave i uzvici koje sam u raznim prilikama čuo:
– Tata, vidi kako su se tvoje pantalone namrštile!