Razmaženi potomci često postaju ljutiti i ogorčeni kad shvate da ih svet ne obožava onako kako ih obožavaju roditelji, pa tu ogorčenost pretvaraju u nasilje – prema prijateljima, drugovima iz škole ili kolegama s posla.
Naravno, uvek će biti trenutaka i situacija kad ćete uvideti da je vaše dete u pravu („Mama, obećala si!“) ili da trenutno ima neku posebnu potrebu – možda je njegov tim upravo izgubio utakmicu pa mu treba nešto da ga oraspoloži – i tada ćete mu dopustiti da utiče na vaše roditeljsko ponašanje. Međutim, ne smete popuštati svom detetu samo zato što osećate strah ili krivicu, što se bojite sukoba ili što ste previše umorni i iscrpljeni. Ako popuštate kada se osećate slabo ili umorno, to će naškoditi vašem detetu. S druge strane, znaćete i kada ćete se osećati, recimo, dobro ako popustite – na primer, kada želite da pokažete detetu da ste ushićeni zbog nekog njegovog uspeha i da ga cenite, ili kada smatrate da je pravedno tako postupiti.
Zoran Milivojević, Jovana Papan: Kako stvaramo razmaženu decu?
Antropolog Gregori Bejtson (Bateson) jednom prilikom je posmatrao trenera delfina, koji je toj životinji davao ribu kad god bi učinila ono što je od nje tražio. Ali Bejtson je primetio i da trener s vremena na vreme baca ribu u vodu naizgled bez ikakvog razloga, te ga je pitao zašto to radi. „Zato što delfinima ponekad treba dati i po koju besplatnu ribu“, odgovorio je trener.
“Obučavanje dece svakako uključuje i po koju besplatnu ribu s vremena na vreme. Međutim, primetio sam da su današnji roditelji skloni da deci daju svu ribu, ne zamarajući se obukom.”
Obučavanje dece svakako uključuje i po koju besplatnu ribu s vremena na vreme. Međutim, primetio sam da su današnji roditelji skloni da deci daju svu ribu, ne zamarajući se obukom. Roditelji, naravno, to poriču. Moja supruga i ja smo nedavno letovali na jednom priobalnom ostrvu, gde smo imali prilike da posmatramo jedno takvo neistrenirano dete, staro oko tri i po godine, koje je s roditeljima svakoga dana dolazilo na plažu blizu nas. Svaki put kad smo ga videli, ono je izgledalo smrknuto i nije se igralo poput druge dece, već je neprestano nešto tražilo. Na plaži je, recimo zahtevalo da mu otac crta slike po pesku. Pri tome među njima nije bilo osećaja drugarstva: dete je bilo usmereno na kontrolisanje popustljivog oca i nije pokazivalo nijedan znak da se igra ili da uživa. Izgledalo je kao da tom detetu nije preostalo ništa drugo osim da neprekidno cmizdri i kontroliše roditelje. Ono bi cvilelo, zatim plakalo, pa bi se na kraju razljutilo ako bi otac pokazao da više neće da crta ono što ono želi. Otac se očigledno osećao neugodno i pokušavao je da svog sina navede da učestvuje u igri peskom, te da zaustavi njegove beskrajne zahteve.
Zasto disciplina ne prija detetu. Ispada da je dobro mora da se namece. Negde sam nasao, mislim isto na detinjaruje, da disciplina pruja deci. Nije valjda da nekoga mora da maltretiramo da bi bio disciplinovan. Poenta je disciplinovati a ne maltretirati.