Ljubica Milojević, glavna babica u GAK Narodni front koja je za 30 godina obavila oko 8.000 porođaja, za Telegraf priča o poslu i privatnom životu, kako je reagovala kada je porodilja izvadila očnu protezu na porođaju, kao i to da li očevi toliko padaju u nesvest kada im se rađa dete
Foto: Telegraf
Da li možete da nam ispričate neke interesantne situacije koje su se dogodile na porođajima, i da li on izgleda kao na filmu?
– Ne, porođaj uživo uopšte nije kao na filmu. Ja bih podelila na one do epidurala i one posle njega. Svi raniji porođaji su bili mnogo prirodniji i spontaniji, kao i reakcije majki. Jednostavno, porodilje su nekada drugačije reagovale i na bolove i na bebu. Sada kada je došao epidural, porođaji su na neki način proračunati, majke znaju šta žele i šta ih očekuje i sve ide mnogo lakše. Ja lično ne mogu da kažem da je lepše, ali sve ima svoju draž.
Što se anegdota tiče, dok sam bila mlada babica, na porođaj je došla jedna žena koja je nosila blizance. Primili smo je i porođaj je krenuo. Rodila je jedno dete, pa drugo, i mi primetimo da je stomak ostao veliki i kažemo da ima još jedna beba. Žena je bila u potpunom šoku i nije mogla da veruje da će prirodnim putem roditi tri deteta, trebalo je nekoliko trenutaka da prođe kako bi ona prihvatila činjenicu da je umesto dvojki, rodila trojke. To se dogodilo pre 15 godina i ostavilo je pečat na moju karijeru.
Dogodio se još jedan interesantan događaj, takođe na početku moje karijere. Tada nisam znala kakve vrste proteza postoje i porodilji sam rekla da ukoliko ima neku protezu, da je izvadi. Kada sam se okrenula i pogledala je, doživela sam šok. Naime, porodilja je imala očnu protezu koju je izvadila. Prvo nisam znala šta da radim i kako da reagujem, ali sam se ubrzo pribrala.
Kakav je osećaj kada nakon izvesnog vremena sretnete majku s detetom, a na čijem rođenju ste prisustvovali?
– Živim u Dobanovcima, malom mestu, te sam u prilici da često sretnem majke koje sam porodila. Ali eto, ima jedna komšinica čiji je porođaj na mene ostavio veliki utisak. Ona se porađala ovde u “Narodnom frontu”, rodila je bebu od pet kilograma, zbog čega je beba provela nekoliko dana u inkubatoru, na intenzivnoj nezi. On je sada zdrav i prav dečko, porastao je, ide u školu i odličan je učenik. Ranije, kad god sam je sretala, uvek sam je pitala za njega, da li plače ili se smeje. Sećam se njenog porođaja, niko od nas nije mislio da će se roditi tolika beba jer smo očekivali da će biti manja.
Za ove moje godine rada ja sam glatko prošla, nisam imala ekscesa koji bi mogli da mi obeleže karijeru. S druge strane, ja sam povučenija i smirenija osoba, pa verovatno tako delujem i na trudnice.
Eto, na primer, jedne noći sam primila dve trudnice i smestila ih u boks. Tu sam slušala tonove, razgovarala sam s njima, pokušavajući da ih smirim, pitala odakle dolaze, da li imaju bolove i postavljala im razna pitanja. U jednom momentu, jedna od njih dve mi je rekla: “Jaoj bakice, pa vi ste kao anđeo“.
Moj poziv je veoma lep i izuzetno ga volim, činjenica je da uzima celog čoveka, ali zauzvrat kada čujete plač bebe i svu tu zahvalnost majke, osetite neki poseban osećaj koji ne može da se opiše, već isključivo da se doživi.
Poput svakog posla, i vaš ima pozitivne i negativne strane. Pretpostavljam da je bilo nesrećnih slučajeva kada se rodi mrtvo dete. Kako reagujete u tim situacijama?
– Moram da kažem da se trudnoća sada više kontroliše u odnosu na ranije i uglavnom se već na kontroli ili prijemu konstatuje da li se desilo ono najgore. Za trudnice je to uvek tužno i teško. Majka je emotivno pogođena, najčešće plače, pita zašto se to baš njoj desilo.
Svakako da su ovo najneprijatniji trenutci u mojoj profesiji. Lično, ovakav porođaj me jako pogađa. I tada nastojim da svoj deo posla odradim profesionalno s velikim razumevanjem i uvažavanjem same porodilje, te pokušam da je umirim i dam nadu za novi porođaj.
Vi ste se ostvarili u ulozi majke?
– Jesam, imam dve odrasle ćerke. Starija je zaposlena, dok je mlađa na školovanju u Austriji. Starija ćerka nikada nije volela medicinu i nije je privlačila, dok je mlađa oduvek bila zainteresovana za nju. Bilo je interesantno dok su bile mlađe, jer na primer, starija ćerka je moj posao prihvatala potpuno normalno, dok mlađa nije. Ne znam da li iz ljubomore, ali ona je mislila da zapravo svu tu decu ja rađam i teško je podnosila kada joj neko kaže: “Tvoja majka je rodila to dete”. Kasnije kada je malo porasla, shvatila je kakvim poslom se bavim. Ipak, činjenica je da nikada nije volela smene koje sam radila i uvek je patila zbog toga što ne spavam s njom i što ne radim kao i sve druge majke.
Kakav je bio osećaj kada ste vi bili u ulozi porodilje, a dok je neka od koleginica obavljala posao koji obično vi radite?
– Iskreno da vam kažem, ponašala sam se kao i svaka druga porodilja i razmišljala sam kao i one. Sećam se da je babica Zorica, koja je u to vreme radila već 20 i nešto godina, izmerila da moja beba ima 3.600 grama, pa sam je pitala: “Zorice, da li si sigurna?”. Svaka reakcija je bila potpuno ista kao i kod drugih porodilja koje se ne bave mojim poslom.
2 komentara