Iz ugla jedne tinejdžerke: Ispiranje mozga, program centrifuga

Sačuvajte decu od  “ne zna se ni ko pije ni ko plaća” sistema.

Piše: Natalija Tomić, 17 godina

I kao što obećah… od sada razgovaram samo sa pametnim roditeljima. Otićiću i korak dalje. Molim pametne roditelje koji imaju mogućnost da pomognu.

- Advertisement -

Zaglavili ste se u životu. Zaglavili ste se u braku, na poslu, sa decom, školom… Najviše ste se zaglavili u vašoj okolini. Okruženi ste glupostima. I glupima. Okruženi ste nekulturom. I nekulturnima. Okruženi ste neznanjem. I neznalicama. Okruženi ste bezobrazlukom. I bezobraznima. Sve lepo što posedujete, sva pamet, razum, smisao za humor i strpljenje su svaki dan na probi. Ono što vi zaista jeste, nedaju vam da budete. Jer  odakle vama snaga da u ovom teškom životu, budete zadovoljni i raspoloženi?  Odakle vam pravo da ne psujete, da ne vređate i da nemate dežurnog krivca? Kojom se magijom vi bavite pa ste uvek nasmejani?

Tačno znate o čemu pišem. Ali, da li ste pomislili da i nas čeka isti taj svet? Ustvari, mnogi su već osetili tu okrutnost, jer nema više milosti ni prema deci. To vam je ona stara priča, droga, alkohol i sve uz to. A leti se sve to nekako bolje vidi.

„To vam je ona stara priča, droga, alkohol i sve uz to. A leti se sve to nekako bolje vidi.“

Većina vas zna da imam sedamnaest godina. Naravno da volim da se lepo oblačim, šminkam, izlazim, da se družim, da putujem… Raspust mi je omiljeno godišnje doba. Dan mi je kratak za sve što isplaniram. Živim 100 na sat. Ovo leto su obeležili rođendani i poneki produženi izlazak. Za mene sasvim novi svet jer inače imam izlaz do 23h. Odavno su me roditelji ubedili da nije do njih već da je takav zakon. Po tom zakonu, ako me zaustavi milicija posle tog vremena, mogu da me odvedu u stanicu, da zovu roditelje da dodju po mene, da roditelji plate kaznu, pa čak i da milicija javi socijalnoj službi koja ima pravo da me odvede u neki dom, jer roditelji nisu dovoljno odgovorni i ne brinu o meni. Izguglala sam malo, nigde nisam našla taj zakon, niti da se nekome to desilo. Nikada nisam čula ni da je neko od mojih vršnjaka imao takvo iskustvo. Ipak je  mojoj tinejdžerskoj hrabrosti uneta doza straha pa sama od sebe trčim kući kao da će tačno u jedanaest početi lov na maloletnike. Čak i u ovih nekoliko produženih izlazaka nisam mogla baš da se opustim. Tako neopuštena, sama sebi izgledam kao neka učiteljica među decom koja se dobro zabavljaju.

Treba li da definišem dobru zabavu? Ne, nikako. Nisam baš toliko blesava, ovo ipak čitaju i moji roditelji. A nije ni tema ovog teksta.

Odrastajući, imala sam sreću da putujem. U pojedinim državama sam provodila i po nekoliko meseci. Nakon završene osnovne škole, upisala sam gimnaziju u Budimpešti. Već dve godine živim u đačkom domu. Radnim danima smo u devet sati već u pidžamama. Vikendom možemo u krevet malo kasnije. Kada sam odlazila, svi su se pitali da li će mi smetati stroga pravila. Odgovoriću vam: jedva čekam ponovo da odem.

Ja volim svoju državu, grad, svoju sobu… Obožavam moju bučnu porodicu. Ipak, ovde je mnogo teško živeti. Posebno ako si tinejdžer. Kolaps kreće od jutra. Koje je to tačno vreme pristojno za ustajanje? Ako pitate roditelje, što ranije. Ako pitate decu, nema razloga da ustaju bar do ručka. Po ceo dan se vrte ista pitanja. Zašto niko nije otišao po hleb? Kakav ti je ovo haos u sobi? Što ti ispeglane stvari nisu u  ormaru?  Daj operi više ove patike. Skloni čaše iz sobe. Možeš li ponekad da opereš sudove? Jel znaš kako izgleda usisivač? Gde ćeš opet večeras? Sa kim? Kada se vraćaš? Komunikacija između roditelja i dece se svela na “ispiranje mozga” i izbegavanje te iste komunikacije. Ovaj put stajem na stranu roditelja. Ako se vratimo na početak teksta, vidimo da nismo mi jedina briga roditeljima. Dok stignemo na red, neko ih je već izbacio iz koloseka. I tako je svaki dan.

„Negde tamo, u onom drugom svetu, videla sam kako država čuva svoju decu.“

- Advertisement -

Da li sada taj pametan roditelj treba da se bori protiv celog sveta? A ceo svet je rodbina koja svakako ima bolju decu. Evo, od tetke ćerka, sa samo petnaest godina uvija sarme i pravi torte, a ova vaša nikada neće postati ljudska domaćica. Njoj i tost zagori. Ceo svet je i komšinica koja svoju ćerku pušta samu na more, a ova vaša ni na Adu ne ide da se kupa ako nema spasioca. Ceo svet je i mama ćerkine školske drugarice. Njena ćerka ima neograničen izlazak, jer kako od škole nema vajde, preostaje da nađe muža i dobro se uda. Ceo svet je koleginica sa posla koja sa svojom lepoticom ide zajedno na tretmane a vaše ružno pače još koristi Pavlovićku i povremeno dobije pregled kod dermatologa. Ceo svet su naravno i vaše stare školske prijateljice čije su ćerke za primer, a vi morate da ćutite da ste baš njihove pametnice videli u bašti sa nargilom u veoma neprikladnom društvu. Ceo svet su i svi oni čija se deca sa nekog rođendana raštrkaju po gradu dok roditelji misle da spavaju kod drugarice. A vi glumite ludilo dolazeći u pola noći po svoje dete pa naredni dan zevate nesposobni da se sastavite. Šta reći? Ceo svet ima svoja pravila, a vi morate kod svog tinejdžera da kupujete dan po dan. I nije to najgore. Na sto vaših reči, dovoljno je da neka “in” drugarica kaže dve. Sve što ste se trudili da postignete, otploviće niz Dunav…

Negde tamo, u onom drugom svetu, videla sam kako država čuva svoju decu. Postaju punoletni u 21.godini, zabranjeno im je prodavati alkohol, ne daj Bože nešto drugo, radnim danima se ne izlazi po kafićima, imaju mogućnost da zarade džeparac na pristojnim poslovima. Odgovornost za decu je kolektivna. Kazne su ogromne. Većina dece se ponaša i živi na sličan način pa je i roditeljima olakšano roditeljstvo. Tamo nikoga nije briga da li je roditelj pametan i odgovoran ili ne. Postoje pravila koja štite svu decu. Ti možeš kod kuće da misliš šta hoćeš, ali to nikoga nije briga. Važno je kako se ponašaš.

„Sačuvajte decu od  “ne zna se ni ko pije ni ko plaća” sistema. Kada odrastu u uspešne ljude, trošiće svoj novac na šta žele.“

Ovaj tekst je molba pametnom a moćnom, mudrom a hrabrom, budućem roditelju ili baki i deki, da gleda malo dalje. Znam ja da je za državu dobro da se što više troši i plaća porez ali šta mi možemo da potrošimo. Od džeparca se kupuju najjeftinija pića. Razvlačimo jedan sok celo veče. Oni što se napiju, napiju se od piva a ne od francuskog konjaka. Taj porez je sića za kasu ali je cena previsoka za svaku naciju. Sačuvajte decu od  “ne zna se ni ko pije ni ko plaća” sistema. Kada odrastu u uspešne ljude, trošiće svoj novac na šta žele. Eto onda i poreza… ono ljudskog.   Roditelji će preživeti naše “lude godine” ali šta će biti sa nama i sa našom decom… Istina je da svako bira kako će živeti ali trenutno nam je izbor ispiranje mozga na programu centrifuga.

Autor knjige Sedam smrtnih virusa

Izvor: Detinjarije.com

spot_img

Najnovije

Veštačka inteligencija, istorijski datumi i velika opuštenost

Dok se svet menja brže nego ikada, mi se i dalje pitamo da li su deca naučila zglavkare. A veštačka inteligencija već ubeđuje ljude da Novak Đoković govori ono što nikada ne bi izgovorio...

STRAH OD ODBACIVANJA: Najdublji oblik prilagođavanja

I dok se na spolja sve čini skladno – unutra se odvija tihi rat između potrebe da budemo svoji i potrebe da budemo voljeni.

Kako je zeka postao simbol Uskrsa?

Odakle potiče Uskršnji zeka? Ako biste ovo pitanje postavili detetu, verovatno bi najbolji mogući odgovor bio od mame i tate zeke. Ipak, odgovor na ovo pitanje istoričarima ostaje misterija. Niko ne zna tačno.

Zašto uspešni ljudi često osećaju prazninu

Kada ljudi “naprave sve”, a i dalje ne osećaju mir, često se suoče s pitanjem koje su godinama odlagali: Za koga sam sve ovo radio?

Visok standard nije razlog! Zašto su Finci, Danci i Islanđani najsrećniji narodi na svetu?

Finci, Danci i Islanđani godinama se kotiraju kao najsrećniji narodi na svetu. Ukoliko mislite da je to zbog standarda, plata i primanja, niste u pravu jer za njih sreća je nešto sasvim drugo.

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img