Dozvolili ste da uđete u začarani krug raznih pravila i saveta o vaspitavanju dece. Uvukli ste i nas u taj vrtlog. A sada smo svi zbunjeni jer niko ne zna gde je granica. Zašto komplikujete najjednostavniju stvar na svetu?
Piše: Natalija Tomić, 17 godina
Nakon što sam osvojila nekoliko značajnih nagrada za poeziju i objavila knjigu Sedam smrtnih virusa, stranica Detinjarije mi je pružila mogućnost da se obratim odraslim osobama, posebno roditeljima. Moj cilj je bio da u ime većine tinejdžera „sklopim mir“ između nas i odraslih. To nikako ne znači da ću da podilazim i ulagujem se kako bih vam odala priznjanje za sve što radite za nas. Ne osporavam vaš trud i ljubav ali među nama postoje nesuglasice koje svima otežavaju život. Većinu problema je lako rešiti. Ustvari, to nisu problemi već nesporazumi.
Moj način je da kroz tekstove koje pišem razjasnim nedoumice roditelja nastale modernim načinom života. Pružam priliku da me koristite za pitanja i dobijete iskren odgovor tinejdžera iz prve ruke. Najbolje od svega je što tekstove i komentare možete čitati sa svojim tinejdžerima i čuti i njihovo mišljenje. Kroz ono što ja izgovorim možete saznati ono što vaše dete možda nikada nebi izgovorilo. Prvi tekst sam pisala sa ogromnom euforijom. Objavljen je bez sugestija, ispravki, tačno onako kako sam napisala. Nestrpljivo sam čekala reakcije čitalaca. Na moje ogromno iznenađenje pojedini uopšte nisu razumeli tekst. Neki drugi su kritikovali automatski, kao da su alergični na decu. Srećom, većina me je podržala. I mnogo im hvala. Najviše me plaše oni koji uopste nisu reagovali.
„Mnogo ste komplikovana generacija. Ne znate šta hoćete. Ni šta nećete. I ne slušate nikoga. I mislite da ste najpametniji na svetu.“
Imala sam plan za naredne tekstove koji bi bili priča u nastavcima. Međutim, kako su se mnogi pitali ko je klinka koja im „soli pamet“ morala sam da menjam plan. Drugim tekstom sam se predstavila. Treći je prošao kao i prvi. Posle četvrtog sam evo u čudu. Za ovo kratko vreme uspeli ste da mi poremetili plan, da me uvučete u raspravu, da me iznervirate što ne razumete pročitano. Tekstovi su apsolutno dobronamerni. Biram reči kako ne bih nekoga povredila. Uložila sam trud i vreme, a vama stalno nešto smeta. Moram vam reći da su vaši roditelji apsolutno bili u pravu. Mnogo ste komplikovana generacija. Ne znate šta hoćete. Ni šta nećete. I ne slušate nikoga. I mislite da ste najpametniji na svetu. I idete glavom kroz zid. I na kritiku se odmah uvredite. I komplikujete ono što je jednostavno. I svašta još…
Dozvolili ste da uđete u začarani krug raznih pravila i saveta o vaspitavanju dece. Uvukli ste i nas u taj vrtlog. A sada smo svi zbunjeni jer niko ne zna gde je granica. Zašto komplikujete najjednostavniju stvar na svetu? Moja prabaka je bila nepismena a podigla je petoro dece, za vreme rata i u posleratnom periodu. Profesionalno uspešne, psihički stabilne, porodične… Njoj nije bilo normalno da dete vrišti i valja se po podu dok ona nemoćna, opravdava histeriju umorom, prehladom, viškom šećera… Sigurna sam, ali apsolutno sigurna, da bes kod deteta izaziva nesiguran, zbunjen i haotičan roditelj. Prihvatate razna prava i toleranciju a poludite kada vaše dete postane tinejdžer „širokijeh shvatanja“. Oduševljavate se nekim materijalnim novitetima a optužite sopstveno dete da je razmaženo kada vam traži najnoviji model telefona ili patika. Ogovarate vaspitačicu a očekujete da je dete voli.
Da biste sagradili porodicu morate prvo da napravite temelj. Temelj svake porodice su mama i tata. Svaki temelj mora da ima jasne granice. Svaka granica je bolja nego nikakva. Ako je moguće neka budu ni preširoke, ni preuske, već nekako taman da ipak imate prostora da ih ponekad proširite. Kakve granice postavite, takvi će biti i noseći zidovi. Prozore otvorite ka dobrim stvarima. Za loše ih zatvorite i spustite roletne. A najbitnije je da svojoj deci ispričate ponešto o sebi. Kažite im šta volite, šta mrzite, šta vas plaši, o čemu maštate. Objasnite svoje stavove. Dozvolite im da vas upoznaju. Pravite sa decom planove pa makar to bila kupovina novih čaša ili biljke. Očekujete da učestvujemo u zajedničkom životu a tako malo informacija imamo.
„Oduševljavate se nekim materijalnim novitetima a optužite sopstveno dete da je razmaženo kada vam traži najnoviji model telefona ili patika. Ogovarate vaspitačicu a očekujete da je dete voli.“
Bežimo iz sveta odraslih jer je u vašem svetu sve komplikovano, teško, strašno, negativno, puno problema… U mojoj knjizi sam pisala o rečenici koju sam negde čula: „Kada čovek ode u crkvu pomoli se za zdravlje i sreću svoje porodice. Ne moli Boga za novi auto, firmirane cipele, letovanje… Čim izađe iz crkve zaboravi šta mu je najbitnije.“ I tako zaboravni tumarate po životu tražeći put. Put za gde? U život? Pa već smo tu. Zbunjeni vi, zbunjujute sve nas. Želite da budemo poslušni? Pa onda kažite jasno šta to tačno znači. Želite da budemo uspešni? Evo kažite nam šta treba da postanemo. Mislite da bi mogli da radimo za džeparac? Dajte predlog gde. Surova istina je da nikada nećemo biti dovoljno dobri, uspešni i bogati koliko biste vi to želeli. Naravno, želite najbolje za svoju decu. Ali, razmislite da li treba da budete razočarani ako vam dete nije odlikaš, ako radi u nekoj prosečnoj firmi za prosečnu platu ali je zdravo i nasmejano. Ne rušite svojim razočarenjem jednostavnu životnu sreću. Vaše razočarenje mnogo boli. Najviše. Više od kazne, galame pa i udarca. Kada vidimo da smo roditelja razočarali, ne osećamo se tužno. Osećamo se prazno.
„Surova istina je da nikada nećemo biti dovoljno dobri, uspešni i bogati koliko biste vi to želeli.“
U pravu ste ako mislite da nisam ništa novo rekla. Ni nema nešto posebno da se izmisli. Zna se odavno šta je normalno. Koliko god da pokušavate da izbegnete činjenicu da ste vi odgovorni za sreću svog deteta, u svakom mom tekstu ću vas podsećati na to. Setite se šta je činilo vašu sreću dok ste odrastali. Ništa se nije promenilo. Dragi roditelji, odlučite napokon, šta je to TAČNO sreća. I šta je TAČNO uspeh. I šta je TAČNO problem. Ne svet, ne nauka, ne tamo neka knjiga već vi. Negde duboko u sebi vi znate sve odgovore. Oslobodite svoju ljubav svih strahova i predrasuda. Oslobođena, jasno vidi pravi put. A puteva je tačno onoliko koliko nas ima.
Ps. Ako ne budem morala sledećim tekstom da pojašnjavam ovaj tekst, u narednom bih volela da vam pišem o dobrim i lošim posledicama i šta mi mislimo u trenucima kada nas roditelji upoređuju sa drugim vršnjacima.
Izvor: Detinjarije.com
Bravo devojko,samo napred,gde se može nabaviti ova ruža knjiga.
Knjigu možete poručiti na preko Izdavaštvo Talija i preko facebook stranice Sedam Smrtnih Virusa
Hvala
Poštovana Natalija,
Početak naslova Vašeg teksta, jasno objašnjava gde je nesporazum i zašto on nikada neće biti rešen. Taj deo je „Iz ugla jedne tinejdžerke“.
Vi jeste u pravu kada kažete da smo mi izvor problema, ali Vi ne razumete i nećete razumeti još bar nekih 5-10 godina koji su to problemi koji su od nas stvorili vaše probleme. I ne razumete da to isto, vrlo verovatno, čeka i Vas.
Sa 17 godina, od Vas se traži da odradite svoje školske obaveze (da ovo su jedine obaveze, a ni one nisu naročite obaveze) pri čemu svakog dana imate mogućnosti da svoje greške od juče, bez ozbiljnih posledica, ispravite. Pri tome, jasno se distancirate od onih koji po uspehu i intelektu ne mogu da Vam pariraju. Svoje uspehe delite sa roditeljima i bližnjima pri tome verujući da će Vaši uspesi, zalaganje, trud, rad i poštenje doneti samo dobro.
Onda probate da se zaposlite. Diploma Vukovca, student generacije, takmičenja, CV najlepši moguć i niko Vas ne zove. Ili pozove, ali nudi platu sa kojom jedva da možete da preterate mesec. Pristanete, krenete da radite, a onda šamar dva. Morate da radite i naredbe primate od onakvih od kojih ste se distancirali u prethodnom pasusu. Krenete da tripite, računate 8h izdržim, pa posle sloboda. Ali posle tih 8h odete u prodavnicu ali ne možete da izaberete „brendiranu“ salamu već „salamu robne marke“. Ok, mlada sam, baš me briga ješću. Posle nekog vremena rešite da se sa nekim skućite. Banke i stanoprodavci deru kožu, cene skaču kao da su na steroidima. Pri tome dodamo neke boleštine i viruse koji vas drže u kući godinu dana… Onda se setite da Vam kuca biološki sat (da se razumemo, ovo se odnosi i na muške i na ženske osobe jer sa 45 godina muškarac svom detetu nije otac već deda). Vi hoćete porodicu, ali nemate uslova. Obrazovana, pametna ali marginalizovana osoba počinje da trpi pritisak.
Nekako se odlučite na decu i recimo da ne morate da porlazite kroz horor veštačke oplodnje, rizične trudnoće i da na porođaju prođete školski (a retki su takvi slučajevi) kreće podizanje jednog novog života. Umorni i iscrpljeni od 9 meseci trudnoće, krećete da podižete novi život sa idejom da ispravite sve gde su Vaši pogrešili. Taj novi život je nerazuman, nelogičan, preglasan i neumoran. Stalno traži i lako bi bilo da samo taj život traži. Kreće da traži stanodavac/banka, rastu računi, izbijaju ratovi, pojavljuju se nove bolesti, novi trendovi koji se kose sa svime onime što Vaše biće oseća kao ispravno. Osećate da ste novi život doveli u kasapnicu i sve što vi sada tražite je način da ga zaštitite. I da, preterujete jer znate da opasnosti imaju nevidljive oblike, da ih ne prepoznajete dok nije prekasno. Da li ste spremni da rizikujete i ne prepoznate opasnost? Ne jer taj život koji ste stvorili je nešto najvrednije u univerzumu za Vas i ne postoji ništa što ne bi ste uradili da ga zaštitite. Zato i postajete brana o koju stalno udara život. A život udara gvozdenim čekićem u najbolnija mesta. I jako je precizan. Neće proći dugo pre nego što se izgubite u ludilu života i shvatite da sve što je bilo u školi i važem tinejdžerskom dobu bila bjaka koja se završila. Jedino što možete je da nastavite da trpite kako bi ste taj život zaštitili i usadili mu neke vrednosti koje bi ga razlikovale od životinja. I tako se pretvarate u problem, pokušavajući, a ni sami ne znajući, kako da objasnite novom životu šta je sreća, uspeh, dobrota, radost jer ste se izgubili u vrtlogu.
I da, sve ovo će Vas iznervirati ponovo. Opet ćete se osetiti neshvaćeno i mislićete da mi ne želimo da Vas slušamo i razumemo, a situacija je zapravo obrnuta. Mi Vama govorimo iz bolnog iskustva, ali Vi ne možete da nas razumete jer ne verujete u realnost već u ono što bi trebalo da bude realnost.
Sve ovo Vam govori neko ko je mislio isto kao i Vi, ko se obrazovao, ne prati moderne trendove i ne juri za materijalnim. Ako Vam to išta znači.
I da završim sa dve najbolnije istine (a bolne su jer se borite protiv njih dok ih ne doživite): „razumećeš tek kad budeš imala svoju decu“ i “ ja sam u tvojim godinama bio, a ti u mojim još nisi“.