Sigurna sam da svako ima sposobnost da iznese svoju priču. I svako ima nešto lepo što bi trebalo da ostavi za sobom.
Piše: Natalija Tomić, 17 godina
Ako bi i jedan moj tekst trebalo da pročitate do kraja, po mom izboru bi to bio ovaj. Iz više razloga je dovoljno inspirativan, kreativan, ostvarljiv i ludo hrabar. Poseban je jer je upućen bakama, dekama, mamama, tatama, maloj i velikoj deci. Nekako je baš porodičan. I topao. I bajkovit. Pišem ga sa mnogo ljubavi prema svima. I ovaj put… nema kritike.
Želim da vam predložim da napišete knjigu. Ko? Svako od vas, jer garantujem da svako u sebi ima bar jednu zanimljivu knjigu.
Kakvu? Ooooo… pa ideja je toliko da se sigurno nećete zaustaviti posle prve knjige. Tema zavisi od autora. Moj brat je imao četiri godine kada je napravio svoju prvu “knjigu”. Zove se Toša. Toša je mali, šareni plišani klovan, prva igračka koju je dobio kada se rodio. Iako knjiga ima celih deset listova, rad na njoj je trajao nekoliko nedelja. Svaki list je ustvari crtež na kom Toša jede, spava, igra se, šeta… Nisu to sabrana dela ili knjiga vredna Nobelove nagrade ali mom bratu je vrednija od toga. Iako danas ima dvadeset i jednu godinu još uvek se razneži kada prelista svoju knjigu.
Moja mama se trenutno bavi pravljenjem knjige uspomena. Za svako dete, a ima nas troje, pravi knjigu koja će imati po nekoliko najlepših fotografija sa rođenja, sa svakog rođendana, letovanja, zimovanja, polaska u školu, takmičenja, mature… sa kratkim napomenama, datumima i utiscima. Knjiga obuhvata period od našeg rođenja do punoletstva. Mama štampa list po list i kada sve sakupi i složi odneće na koričenje. Lepo ukoričena, “Knjiga o meni” ostaće nezamenljiva i neprocenjiva uspomena.
Sigurna sam da svako ima sposobnost da iznese svoju priču. I svako ima nešto lepo što bi trebalo da ostavi za sobom. I apsolutno sam ubeđena da osim vas samih, postoji bar još jedna osoba kojoj će vaša knjiga biti neizmerno važna. Znamo da na internetu možete pronaći sve moguće recepte, ali svaka baka bi mogla da napravi kuvar porodičnih specijaliteta. To je baš onaj ukus koji će svakoga podsećati na detinjstvo. Mame i tate mogu da naprave svoju knjigu o upoznavanju, ljubavi, uspomenama i da je krunišu svadbom. Napravite sa detetom knjigu crteža. Slikajte ih, ištampajte i ukoričite. Ili slikovnicu. Ili knjigu o sportu. Ili svoj lični book. Pogledajte šta se sve nudi u knjižarama. Jedino što te autore razlikuje od vas je njihova hrabrost.
Svako može pronaći način da napiše knjigu. Ako ne znate kako da je započnete, počnite od sredine. Svaka sredina će pronaći svoj početak i svoj kraj. Potrebno je samo malo vremena koje bi verovatno potrošili na nešto nevažno.
To slobodno vreme meni je omogućio virus Korona, zaključani vikendi, dani karantina i samoizolacije. Valjda je to i jedini način da tinejdžera zatvorite u kuću. Koristeći tekstove iz dnevnika i informacije iz svakodnevnog života, napisala sam knjigu. To iskustvo se graniči sa nestvarnim. Pisca zamišljate kao smirenu i tihu osobu koja u nekom idiličnom enterijeru, u apsolutnoj tišini, sedi i piše. Verujte, ta tišina je puna adrenalina. Pripadam generaciji koju je teško naterati da pročita knjigu a zamislite tek da je napiše. Iz svog ličnog iskustva kazaću vam zašto bi svako u svom životu trebao da napiše bar jednu knjigu.
Kada pišete knjigu, možete da kažete sve što želite a da vas niko ne prekida. Čak ne morate da govorite svačiju istinu. A i svaku laž možete opravdati maštom. To su vaše istine za koje vas niko neće osuditi.
Možete izmisliti osobe. Baš onakve kakve bi voleli da vas okružuju. Sa njima možete da stvarate svoj svet i život kakav zamišljate.
Pišući možete živeti bilo gde. U kolibi ili vili, cena je ista. Na obali ili na najvišem planinskom vrhu. U pustinji ili pod vodom. Na ovoj planeti ili na bilo kojoj drugoj. Ne postoji agencija sa takvim turističkim aranžmanom.
Kroz pisanje možete biti surovo iskreni. Najbolje od svega je što onaj kome ili o kome ste pisali ne može da vam odgovori. Ne postoji mogućnost da vas uvuče u svađu pa da možda nesmotreno izgovorite nešto što vam ne priliči. Imate vremena da ispravljate svoje reči sve dok poruka ne bude savršena.
Pisanje vam daje mogućnost da shvatite svoje misli ali i da jasno vidite koliko se vremenom menjate. Pišući, lepo se ispričate sami sa sobom. Progovore ljubav, emocije, tuga, nepravda… Nekako se očisti duša a srce ojača.
Kroz ono što pišete, dozvolićete ljudima da vas istinski upoznaju. Neko ima lep osmeh, parfem, garderobu. Neko zna lepo da priča. Neko deluje grubo I odbojno… To je iluzija. Tek kada pročitamo nečije misli možemo da vidimo dušu.
Pisanjem čuvate uspomene od zaborava. Svaka ispričana priča nekome je jako važna. One istorijske čuvaju državu, mudre čuvaju narod a vaše lične, čuvaju porodicu.
Pisanjem promovišete jezik i poreklo.
Možete pisati bilo gde. Ne morate putovati, ne morate imati kancelariju, ne treba vam niko i apsolutno ništa, osim vas samih.
Kada pišete, sve što izgovorite ima veliku snagu. Obraćate se mnogim ljudima a da ne stojite na trgu ili u nekoj TV emisiji. Ne treba vam ni megafon ni mikrofon.
I najbolje od svega, kada napišete knjigu, svi će misliti da ste mnogo pametni a vi ćete se tako i osećati.
Autor knjige Sedam smrtnih virusa
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: TINEJDŽERI
Iz ugla jedne tinejdžerke: Second hand muškarac
Nakon četiri godine provedene u Budimpešti, vratila sam se u rodni grad. Nedostaje mi nekoliko ljudi, jedan neugledan kineski restoran sa fenomenalnom hranom i naravno, metro. Prva dva nedostajanja su...
Zašto tinejdžeri (ne) poštuju odrasle
Počeću citatom iz pisma koje sam dobila od Ivana (18 godina): Кako su mi dosadili svi ti ljudi koji traže poštovanje samo zato što su rođeni 20 ili 40 godina...
Nikada nisam htela da budem loše dete. Samo sam htela ljubavi i topline
Odrasla sam u primernoj porodici sa svim blagostanjem. Otac mi se upokojio, a majka je još uvek živa, da joj Bog da zdravlja i još dugo da poživi. Sećajući se...
Zablude zbog kojih možete pokvariti odnos sa svojim tinejdžerom
* Adolescencija je samo jedna od loših faza kroz koje treba proći. Možemo biti skloni zatvaranju očiju dok oluja ne prođe. Kao da nemamo nikakvu drugu mogućnost sem da trpimo...
Nema komentara.