Piše: Marlena Sviličić
Svakodnevno u supermarketima prodefilije masa ljudi. Zar nije čudno što uvek u oči upadaju majke i očevi s decom? Nije, nimalo. Naravno, deca su bučna, zahtevna. Šarene igračke s polica privlače ih poput magneta.
„Mama, želim ovo, hoću ovaj kamion, mamaaa!“ Potom poznati scenario, dete navaljuje i nema nameru da odustane Majka pokuša miroljubivo da objasni da je igračka preskupa, ali njen mezimac je neumoljiv i baš hoće da tera mak na konac. Majka se tada nađe u nezavidnom položaju. Pošto malac krene s drekom ne bi li tako navukao vodu na svoju vodenicu, ona je primorana na strožu metodu. Mislim da bi ga šljepila posred guze, ali to neće učiniti pred publikom, pa pomisli: „Dobićeš ti između naša četiri zida.“
Košmar svakog roditelja: “Dobronamerni” neznanci
Dok dođu kući, malac se izvukao jer je majku usput popustio bes. Ljutnja je ionako osećaj koji dođe i prođe. I sve bi se dobro završilo da se nije pojavio treći akter te priče. Autsajder. Osoba koja se smatra pozvanom da očitava lekcije nekome koga ni ne poznaje, na osnovu onoga što je u tom trenutku videla.
Nismo li to već previše puta videli?
Kako da bilo sta naucimo kao majke ako su zabranjeni svi saveti i predlozi? Zasto vise u vaspitanju ne ucestvuje cela zajednica? Nezeljeni savet moze i pristojno da se odbije, ne mora da se napada sama ideja da je neko progovorio…