Danas se skupo plaća čas stručno vođenih sportskih programa za decu, koji se najčešće sprovode u zatvorenim prostorima, s druge strane retki roditelji odvode decu u prirodu i s njima provode vreme-što je potpuno besplatno i verovatno korisnije od bilo kakvog sportskog programa. Zapravo, veliki nedostatak i najveća prednost neplanirane zabave u prirodi je da ništa ne košta. Nedostatak zato što nema većih ekonomskih interesa u tome, stoga izostaje i promovisanje i reklamiranje. Ako deca voze bicikl ili trče, ne troše fosilno gorivo, nisu ničije slušateljstvo, ne stvaraju novac ni za koga (Louv, 2015).
Zaključno bih podsetio na jednu uzrečicu kako je ponekad manje zapravo više. Možda je takav slučaj i sa današnjom decom? Razvijeni svet je izgleda zahvatila epidemija preteranog roditeljstva, ili kako je to 1969. dr. Haim Ginott nazvao, helikopter roditeljima. Kako navodi Gross-Loh (2014), ne postoji povezanost između aktivnosti iniciranih od roditelja s ciljem pripremanja deteta za budući akademski uspeh i stvarnih akademskih postignuća, naprotiv, žar s kojom roditelji žele pripremiti svoje dete za akademsku budućnost može samo imati negativni učinak. Takođe, određena su istraživanja pokazala kako pohađanje edukativnih centara od najranijeg uzrasta, koji bebama i predškolcima obećavaju akademsku prednost u školi, zapravo stvaraju poteškoće kod dece u smislu teskobe pred ispit, snižene kreativnosti i odbojnosti prema akademski usmerenim sadržajima. Nadalje, spominje se i kako „veštačko stimulisanje“, odnosno rano učenje sadržaja koju su razvojno neusklađeni s detetovom starošću može ometati detetov razvoj. Zanimljiva je studija u kojoj je pokazano da što su više bebe gledale edukativne video materijale napravljene za njih, to su sve teže usvajale nove reči. Sve navedeno upućuje na zaključak kako je besmisleno a potencijalno i štetno pokušavati ubrzati dinamiku razvoja dece, detinjstvo je jedno i ne treba ga oduzimati i menjati za sadržaje koji su iz roditeljske perspektive korisniji od obične igre.
Literatura:
CDC’s National Center for Chronic Disease Prevention and Health Promotion (2008). Division of Adolescent and School Health. Childhood Obesity. 20 Oct. 2008.
Gross-Loh, C. (2014). Parenting Without Borders: Surprising Lessons Parents Around the World Can Teach Us. Avery.
Hofferth, S. L. (2009). Changes in American children’s time–1997 to 2003. Electronic International Journal of Time Use Research, 6(1), 26.
Lester, S., & Russell, W. (2008). Play for a change: Play, policy, and practice: A review of contemporary perspectives. London: Play England. Retrieved from http://www.playengland.org.uk/media/120519/play-for-a-change-summary.pdf
Louv, R. (2015). Posljednje dijete u šumi: očuvanje naše djece od poremećaja pomanjkanja prirode. Ostvarenje. Lekenik.
Principe, G. (2011). Your Brain on Childhood: The Unexpected Side Effects of Classrooms, Ballparks, Family Rooms, and the Minivan. Prometheus Books
Sandberg, J. F., & Hofferth, S. L. (2001). Changes in children’s time with parents: United States, 1981–1997. Demography, 38(3), 423-436. doi:10.1353/dem.2001.0031
Izvor: Habilis
