„Kada se stidimo, mi mislimo da smo loša osoba, dok je krivica osećanje da ste uradili lošu stvar. Stid predstavlja negativan sud o sopstvenoj suštini, što je vrlo loše.“
U jednoj studiji koju je sprovela psiholog Karen Kaplovic Beret, roditelji su kod kuće ocenjivali sklonost svoje dece da ispoljavaju osećaj stida i krivice. Deca bi dobila krpenu lutku, pripremljenu tako da joj noga otpadne tokom igre. Deca sklona osećaju krivice pokušavala su da poprave lutku i obraćala se odrasloj osobi koja vodi eksperiment da bi objasnila šta se dogodilo. Deca sklona stidu izbegavala su da priznaju šta se desilo i nisu pokušavala da poprave stvar.
Ukoliko želimo da naša deca brinu o drugima, moramo ih naučiti da, kada nisu dobra, osećaju krivicu umesto stida. Proučavajući studije osećanja i razvoja moralnosti, psiholog Nensi Ajzenberg uočila je da se stid pojavljuje kada roditelji reaguju besom, uskraćuju ljubav ili pokušavaju da svoju moć demonstriraju pretnjom kaznama, zbog čega deca mogu početi da veruju da su loši ljudi. U strahu da se to ne desi, neki roditelji, s druge strane, odustaju od disciplinovanja dece, što može ugroziti razvoj moralnih standarda kod deteta.
„Ukoliko želimo da naša deca brinu o drugima, moramo ih naučiti da, kada nisu dobra, osećaju krivicu umesto stida.“
Najdelotvornija reakcija roditelja na loše ponašanje jeste razočarenje. Kako pokazuju istraživanja profesorke Ajzenberg i Dejvida R. Šefera, roditelji koji podižu dobru decu čine to tako što pokazuju razočarenje i objašnjavaju zašto je neko ponašanje loše, kako je uticalo na druge i kako se stvari mogu popraviti. To deci omogućava da razviju standarde kojima će ocenjivati svoje postupke, da razviju empatiju i odgovornost prema drugima kao i osećaj moralnog identitieta, što sve zajedno čini dobru osobu. Kada izražavate razočarenje vi pokazujete da ne odobravate loše ponašanje, pokazujete da imate visoka očekivanja i da postoji mogućnost da se stvari poboljšaju: “Iako si uradio nešto loše, ti si dobra osoba i znam da možeš i bolje od ovoga.”
Ma koliko delotvorno bilo kritikovanje lošeg ponašanja i hvaljenje dobrog karaktera, podizanje moralnog deteta podrazvumeva više od pukog čekanja na prilike da reagujemo na postupke svoje dece. Kao roditelji, želimo da “proaktivno“ prenosimo naše vrednosti deci. Ipak, mnogi od nas to čine na pogrešan način.
„Roditelji koji podižu dobru decu čine to tako što pokazuju razočarenje i objašnjavaju zašto je neko ponašanje loše.“
U poznatom eksperimentu u kome je učestvovalo 140 osnovaca i srednjoškolaca, psiholog Dž. Filip Rašton davao je učenicima koji bi pobedili u igri žetone, koje su mogli da zadrže ili doniraju za siromašnu decu. Deca su najpre posmatrala kako nastavnik igra istu igru, ponašajući se ili sebično ili velikodušno. Nakon toga, nastavnik bi nekoj deci deci držao slovo o važnosti davanja, drugima o važnosti samoživosti, dok jednoj grupi dece nije govorio ništa. Uticaj odrasle osobe bio je primetan, s tim što su dela govorila više od reči. Kada su se odrasli ponašali sebično, i deca su bila sebična. Šta god odrasli pričali, deca bi davala manje, nakon što su posmatrala sebično ponašanje odraslog uzora. Kada bi nastavnik bio široke ruke, učenici su davali 85% više od norme, bez obzira da li im je pričao da treba biti velikodušan ili nije ništa govorio. Čak i kada bi propovedao sebičnost a ponašao se veliodušno, deca su donirala 49% više od norme. Deca se velikodušnosti uče ne tako što slušaju šta im uzori govore, već posmatrajući šta oni rade.