Kako bi proverili da li je uticaj uzora bio trajan, naučnici se su dva meseca kasnije vratili da posmatraju decu kako opet igraju istu igru. Da li su ponašanje i reči odraslih ostavili traga na dečiju velikodušnost – i da li su se uopšte sećala uticaja kojem su bila izložena pre dva meseca?
Najvelikodušnijom su se pokazala deca koja su posmatrala kako nastavnik velikodušno daje, ali pritom ne govori o važnosti davanja. Posle dva meseca, ova deca su bila su 31% darežljivija od dece koja su i gledala velikodušnost na delu, i slušala lekcije o njoj. Pouka ovog eksperimenta je jasna i glasna: Ako ne pružate detetu primer svojom velikodušnošću, pričanje o njoj neće pomoći. Na duže staze, mnogo je delotvornije da činite dobra dela i pritom ćutite.
„Ako ne pružate detetu primer svojom velikodušnošću, pričanje o njoj neće pomoći. Na duže staze, mnogo je delotvornije da činite dobra dela i pritom ćutite.“
Ljudi često veruju da karakter vodi delanju, ali, kada je reč o stvaranju moralne dece, ne smemo zaboraviti ni da dela oblikuju karakter. Na to nas svojim pitanjima opominje i psiholog Karl Vejk: “Kako mogu znati ko sam dok ne vidim šta radim? Kako mogu znati šta su moje vrednosti dok ne vidim sopstvena dela?”
Adam Grant je profesor menadžementa i psihologije na Univerzitetu Pensilvanija i autor knjige “Davanje i uzimanje: Zašto nas pomaganje drugima čini uspešnim”.
Prevod: Detinjarije
Izvor: New York Times
Pročitajte još i: Nastavnik otkriva kako da deca zavole čitanje i jednostavnije je nego što mislite!