Kako je došlo do toga i da li je baš tako moralo
Nekada je u nas bilo samo dva tv kanala i jedna serija od jedne epizode nedeljno. Sada ne znam broj postojećih kanala, a broj serija koje se puštaju dnevno prevazilazi broj prstiju na rukama i nogama.
„Deca koja nam dođu u goste ni ne primete da nema tv-a. Slobodno smo zaključili da njih to u stvari ni malo ne zanima, ali kad nema ničeg drugog…“
Ima tu je jedna mnogo ozbiljnija stvar. Malac je škrgutao zubima dok spava i mnogo pričao u snu. Kad smo otišli kod zubarke da pitamo šta da radimo u vezi sa tim škrgutanjem, ona nas je uputila kod psihologa. Zato što je to, kako je objasnila, burna reakcija na događaje u toku dana. Bez obzira na to da li je to tv program ili nešto što se desilo. Psiholog nam je objasnio da su sva deca osetljiva i da neka deca dramatičnije preživljavaju ono što prime od informacija u toku dana, a dosta i mašta odradi. Tu nam se polako palila lampica. Za sve je kriv ON. Jer, naši životi ne liče na akcione filmove.
I šta sad
Dugo sam se branila kako mi, ustvari, gledamo samo dva, tri kanala, a onda su i ti kanali nestali i prešli u specijalne pakete za koje je bila potrebna doplata. E onda sam se ozbiljno naljutila. Da li je nama to stvarno tako neophodno da moramo još i da doplaćujemo čitav paket i to zbog jednog ili dva kanala? Šta još možemo da uradimo za novac koji mesečno odvajamo za to?
„Dobili smo više vremena za neke lične aktivnosti. Čitamo jedni drugima (a to je pomalo romantično…). Zajedno gledamo filmove u vreme kad nama to odgovara.“
Kakve su to smicalice-mamilice? Zašto mi se stalno natura ideja o tome da silno nešto propuštam ako ne buljim u to čudo? Sve više vremena nam je trebalo da naciljamo nešto što bismo uopšte i mogli da gledamo.
Što se tiče vesti i ostalih servisnih informacija, dostupne su na internetu. I ažurnije su od bilo kakve emisije ili, pak, novina.
Ako na toj napravi ne možemo da gledamo ono što želimo, što još i da je trpimo. Za nov televizor treba više desetina hiljada dinara. I za te pare ćemo otići na letovanje ili ćemo ih dati za nešto drugo što je neophodno. On nije neophodan. Dakle – leti iz kuće.
Manje je više
Nekada su pismenost i obrazovanost ličile na pravljenje skulpture od gline – postepenim dodavanjem i oblikovanjem. Danas više liče na pravljenje skulpture u kamenu – klesanjem, uklanjanjem viška, brušenjem. Umetnički pravac minimalizam doneo je velike promene. Njihov moto bio je: „Manje je više“.
„Kod prijatelja, neke reakcije su bile dramatične. Od toga da preterujemo, izmišljamo problem gde ga nema, do toga da smo baš smislili čudan način da budemo originalni.“
Primenivši taj moto, u našem slučaju, mnogo toga se dobilo. Što nije za odbaciti. Dobili smo više vremena za neke lične aktivnosti. Čitamo jedni drugima (a to je pomalo romantično…). Zajedno gledamo filmove u vreme kad nama to odgovara.
Malac je silno poboljšao čitanje. Sada ga zatičem kako čita Politikine zabavnike i revije o automobilima. Ne škrguće više zubima i mirno spava. Nismo išli ni na kakve terapije, niti smo mu davali lekove. Najzad, dobili smo tišinu. Tako neophodnu za nas što živimo u gradu i po zgradama.
I što je najvažnije, imamo vremena za nas.
Apsolutno se slažem! Mi još uvek nismo izbacili, ali ga jako retko uključujemo i mnogo je bolja atmosfera u dnevnoj sobi nego kada radi TV. Previše odvlači pažnju od lepših stvari i komunikacije uživo.