Sve što poželim, a u skladu je sa mojim (finansijskim) mogućnostima, ja postižem. A kako, pitate se? Eto tako što sam rešila…
I uvek je tako. Rešimo šta ćemo da radimo i gde ćemo da idemo, rastrčimo se puni elana i planova i začas sve sredimo. Brže ću peglati, a kraće usisavati, neću se unositi u slučaj i skidati farbu sa tepiha. Ionako je ovo kuća u kojoj se živi, ne slikamo je za časopis. Ali će moja deca otići na piknik. Neću gledati tv, kao što ga i ne gledam,i kraće ću pričati telefonom, ali ćemo stići da odemo sa drugarima na Adu, u bioskop, da beremo zovu, šipurke, drenjine ili šta je već planirano za taj dan. Ustaću ranije, i po hladovini okopati i opleviti baštu, jer kasnije idemo na bazen ili na neki rođendan. Zimi, subotom, kada je najbolje ostati duže pod jorganom i uživati u ujednačenom disanju svoje dece, dok napolju luduje košava i ledi krv u žilama, ustaću bez razvlačenja, skuvati kakao i ispeći palačinke da bi smo mogli, kada se probude, da doručkujemo u krevetu svi zajedno (jer subotom menjamo posteljinu, pa možemo i da nešto uflekamo i prospemo) i ogovaraćemo nastavnike, pričati njihove bebeće doživljaje i golicati se… Baš zato jer taj luksuz sebi možemo da priuštimo samo vikendom, uzećemo ol-inkluziv varijantu. Sa sve mrvama i flekama po krevetu. Ali kada okrepljeni, iscmakani i naspavani iskočimo ispod jorgan- planine, začas se srede pisaći stolovi, razvrsta odeća i zategnu prekrivači. A i uspešno sebe samoobmanjujem da je spavanje precenjeno u mom uzrastu. Nisam beba da toliko spavam, tešim sebe i kapiram da me uz kafu najbolje rasanjuju smeh i rad.
Mnogo smo obazrivi kada je vreme u pitanju. Ni slučajno ne pijemo kafu sa bilo kim. Možda smo čak i pomalo oholi kada je biranje društva u pitanju. Samo ljudi posle kojih se ne osećamo kao isceđene krpe dolaze u obzir za druženje. Baš nas je briga šta će ko reći o tome. I da li se komšiluk vređa što se ne družimo češće. Vreme je ono koje nema cenu. Sve drugo možemo kupiti ili ne moramo.
Živim u tvrdom ubeđenju da me se deca neće sećati po obrisanoj prašini i uštirkanim krpama (ne daj, Bože), već po iskustvima koja smo zajedno stekli. Po gradovima u kojima smo bili, manastirima, muzejima, po ljudima koje smo sreli i radionicama na kojima su se zabavile i naučile nešto novo.
Sve stižemo jer nisam robinja Isaura svojim ukućanima, nego svi rade ono što umeju. Od malena imaju svoja zaduženja i obaveze. Moj muž nije jedan od onih muževa uz koje gratis ide daljinski upravljač i godišnja pretplata na neku dnevnu novinu. Ne, voli i on to, i tv i novine, svakako, ali ne preza ni od čega u kući što treba da se uradi. Dobro, eto priznajem – ne pegla, i ne pere sudove…sve drugo može.
Sve stižemo jer ne pravim od njih ikebane, nego male ljude koji kroz rad stiču i saznanja i razvijaju životne veštine. Stižemo i zato što ne trošimo vreme po tržnim centrima, birajući odeću i dangubeći pod neonkama. Ne, mi imamo razvijenu čitavu mrežu razmene dečije odeće sa našim drugarima i drugaricama. Uzimamo i prosleđujemo, prekrajamo, sužavamo i skraćujemo, pa i kroz te nove-stare kreacije razvijamo kreativnost i vežbamo se da doakamo modnoj industriji i onima koji nemilice proizvode li proizvode, a sve pod sloganima “vaše je samo da kupite” ili “ovo morate imati”.Eto, i prekrajanje je bolje provedeno vreme nego banzanje po skupim radnjama u kojima ima svega sem kiseonika.
Sve stižemo, jer je život prekratak da bi smo čekali da nam se sve kockice slože, da bi se nešto uradilo.
Sve stižemo, jer smo tako rešili. Jer je tako bolje, zanimljivije i lepše…
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽENSKE PRIČE
Razmišljala sam: šta je to u meni što pokreće ljude da plaču?
Moja prijateljica je izdala knjigu i kada sam je pozvala da joj čestitam kroz suze je govorila: "Bila sam skroz ok, a rasplakala sam se čim sam ugledala tvoje ime...
Izvini drugarice što sam rodila dete
Pišem tebi koja si mi i dalje draga, a koja si me otpisala onog trenutka kad sam postala mama: Draga moja, Izvini što ti više nisam zanimljiva mada sam i dalje...
Priče u prolazu: Šta je nama naša borba donela?
Piše: Ivana Mićić, Mama zašto U jednom malom primorskom mestu na Jadranu postoji grafit na kome piše: „Neću žvaku, hoću kusur.“ Deluje istinito ali ipak je laž. Grafit su...
Za promenu, probaj sa pohvalom
Za promenu, probaj sa pohvalom. Nije istina da "se kvari ko se hvali". Istina je da nas samokritika sve više sateruje u ćošak, a pohvala otvara naše vidike za sve...
Eto radosti! A to je osnovno, jedino vazno. Svaka cast na svesti! Veliki, veliki pozdrav!
Baš dobar tekst da mnoge roditelje natera na razmišljanje o prioritetima.Hvala.☺