NATO bombardovanje i pandemija gripa imaju mnogo toga zajedničkog, ali i jednu bitnu razliku: dok su se Srbi pod bombama zbijali u podrumima, mostovima i pozorištima, sada su masovna okupljanja „opasna po život“ – preventivno, zabranjeni su svi skupovi koji broje više od sto ljudi. Kako, u slučaju korona virusa i još oštrijih mera bezbednosti, ispuniti vreme u „izolaciji“ i zadovoljiti potrebu za kulturnim sadržajem koji može biti najbolji lek protiv anksioznosti u teškim danima?
– Ljudi koji ostaju kod kuće u prilici su da ovu potrebu zadovolje gledajući televiziju, naročito ako imaju veliki broj kanala. Tu je i internet, „Jutjub“ sa snimcima raznoraznih koncerata, predstava, filmova i ostalih sadržaja – objašnjava psihoterapeut Zoran Milivojević.
Na pitanje da li svakodnevno praćenje vesti pomalo potpiruje osećaj teskobe i panike, kako „dozirati“ informacije (a biti dovoljno upućen), naš sagovornik odgovara:
– Najvažnije je kako se ljudi ponašaju. Od epidemiološke preporuke o pranju ruku, pa nadalje, moraju da poštuju savete. Neko je više, neko manje uplašen, tako se i ponaša. Pojedinci prate vesti iz sata u sat, dok drugi traže drugačije programe da bi se smirili ili preusmerili pažnju. To je individualno, ipak, verujem da se naši ljudi dobro snalaze kad su ove stvari u pitanju.
* Boravak u kući i višak slobodnog vremena može biti i prilika za povratak nekim starim, dobrim navikama, kao što su čitanje knjige i slušanje muzike.
– Da, bilo bi divno da je tako, ali je nekako vizuelna kultura „predominirala“. Onaj ko je intenzivno čitao knjige do dvadesete godine života, verujem da će ponovo čitati. Dok će se oni drugi (a njih je sve više i više) verovatno okrenuti vizuelnom sadržajima. Ima ih u izobilju, uključujući TV serije. I to je ono što zovu „bindžovanje“: neka serija koja za razliku od filma mnogo duže traje, pruža priliku da se povežemo sa karakterima u njoj, pa onda odgledamo po pet epizoda za jedno veče. Dakle, knjige imaju konkurenciju, ali su u smislu pravih vrednosti – izuzetno važne. Ljudi koji ih čitaju ulaze u psihologiju raznih likova: tako povećavaju svoje psihološko znanje i sposobnost empatije, obogaćuju jezik. Nažalost, nedavno sam baš u „Novostima“ pročitao da mladi „operišu“ sa oko dve hiljade reči, što je neprihvatljivo… – kaže Milivojević.
* Kako naši sunarodnici (pogotovo koji žive sami), mogu da smanje strah od virusa, nestašice, nemoći, iznenadne bolesti?
– Naši ljudi su prilično nepoverljivi. Neki ne veruju državi, imaju traume iz devedesetih. I odrasli i deca koji se sećaju tog vremena znaju šta su nestašice. Zamišljaju najcrnje scenarije i pokušavaju da budu spremni. Iz zabrinutosti prave zalihe. Pripremaju se za najgori scenario, a to je onaj koji gledaju u Italiji. Vide da jedna zemlja, iako vrlo razvijena, ima probleme. I meni je to razumljivo. Ali, time pojačavaju strah i zato im iz države poručuju da treba biti oprezan, ozbiljan, ali ne praviti paniku.
* Kako „otkloniti“ negativne misli, šta raditi da bi se takav neprijatan osećaj držao pod kontrolom?
– Ne mogu ljudi tek tako da otklone misli, jer opasnosti realno postoje. Normalno je i da budu zabrinuti, da misle šta će biti i koliko će ovo trajati, brinu za sebe i najmilije – da li će se razboleti, ostati živi… To je viša sila i u takvim okolnostima treba da urade ono što je u njihovoj moći: održavaju higijenu i izbegavaju bliske kontakte, masovna okupljanja. Postoji i ona populacija koja priča „šta se vi plašite, to je bez veze, slabije je od običnog gripa“. Imaju oni pravo da tako razmišljaju za sebe, ali su neodgovorni prema drugima i iz nemara mogu da prenesu infekciju. Treba se pridržavati svih mera predostrožnosti, da čovek uradi što je do njega. A ono što je viša sila – da prihvati. Znači, ako ne možemo da utičemo, onda radimo ono što je u našoj moći, pa sad, kako bude.
* Ugledni psihoterapeut ističe da i ne treba da bežimo od misli o aktuelnom problemu, jer kad mislimo mi i preduzimamo neku akciju. Ako su ljudi nonšalantni i ravnodušni, potcenjuju opasnost i ne pridržavaju se odgovorno preporučenih mera:
– Opasnost je realna. Neko se više plaši, neko manje, ali iz straha ide i povećana disciplina. U tom smislu strah je dobar, ipak, važno je ne izgubiti glavu. Ne treba ljude štititi od emocije. Ona nas (kao što značenje reči kaže emovere), motiviše da krenemo u akciju, da se zaštitimo. Umereni strah je sasvim prirodan i normalan, sve preko toga je precenjivanje opasnosti… Ljudi kojima nedostaje kontakt mogu da telefoniraju onima s kojima bi rado pili kafu. Ili, ako su tehnološki pismeni, neka organizuju poziv preko skajpa. Tako su u prilici da se gledaju uz kafu, svako u svojoj kući – kao da su za istim stolom. Verujem da ljudima nisu mnogo potrebni saveti u ovoj situaciji. Osećaj dosade ih motiviše da nađu neki sadržaj. I to je dovoljno da se pokrenu, komuniciraju, šetaju.
METAR ISPRED, METAR IZA
– NAJSTARIJE sugrađane koji su bolesni treba čuvati u minimalnom kontaktu, svi ostali treba da budu okruženi članovima porodice, bliskim ljudima i prijateljima. Takvo druženje ne bi trebalo da bude problematično, samo masovna okupljanja. Mislim da ćemo ova dva-tri meseca koja su pred nama, uspešno prebroditi. Metar ispred, metar iza razdaljine, kao Italijani. Kad shvatimo da je ozbiljno, prilagođavamo se situaciji – naglašava Zoran Milivojević.
Izvor: Novosti