Uvek se sve svodi na krivicu majke.
Iako živimo u doba partnerstva i jednakosti, kada nezaposlen otac nije retkost (i sam sam to neko vreme bio), bez obzira na okolnosti u porodici, ljudi za neurednu kuću uvek krive moju ženu.
To verovatno znam zato što sam i ja bio jedan od njih.
Ubrzo nakon što je predstala da radi i počela da ostaje kući sa decom, počeo sam da je osuđujem. Gledao bih stanje u kući i mislio “Imaš jedan posao! Jedan posao! Da se staraš o domu.”
Nikada mi nije palo na pamet da decu nije briga što usisavaš. Svejedno će prosuti pahuljice. Kada sam ih ja čuvao kod kuće, počistio bih ispod stola, i deset minuta kasnije, opet bi bilo prljavo. Naterao bih decu da pokupe igračke pre spavanja, a ujutro, čak i pre nego što bih ustao, već su bile rasute.
Ne želim da sudim o vašoj deci, ali moja su neverovatan izvor nereda.
Tako sam otkrio da je briga o domu zapravo zbir milion poslova koji zahtevaju puno radno vreme. Moja žena je domaćica, vaspitačica, učiteljica, medicinska sestra, šofer, psihoterapeut, kuvar, vanredni učenik, školski volonter, pomagač komšijama i još mnogo toga.
Pre par godina, Mel i ja smo se posvađali zbog kuće. Rekao sam da je sramota što tako izgleda i pitao je šta je radila ceo dan. “Ne može biti toliko teško održavati kuću čistom,” rekao sam.
Samo da dodam da kod nas ovo ide i dalje…Osudjuju se cak i zaposlene mame koje pored svega ovoga imaju i naporan posao…
Kamo lep sreće da sam našla muža koji će da me razume on dođ sa posla mrtav umiram počne da kuka kako ne može više a ja radila, raspremila kuću, presvukla dete pet puta nahranila ga isto toliko igrala se sa njim, i spremila ručak i opet nađe paučinu na zidu i zvoca kako je nisam očistila mesec dana. Ma to su sve bagra pokvarena sami deset dana kada bi ostali sami da nemaju novca za kafanu i da moraju sami sebi da spremaju ručak i da peru veš videli bi kako je nama.