U jednom trenutku života svi poželimo da budemo prihvaćeni. Da pripadamo. Da budemo „dovoljno dobri“. Ali negde na tom putu, desi se da počnemo da gradimo verziju sebe koja nije stvarna – samo je poželjna.
To nije nužno prevara. To je prilagođavanje.
Dete koje vidi da će mama više da se smeje kad dobije peticu – uči da je znanje vrednije od igre. Dete koje oseti da ga ne grle kad plače – nauči da suze krije. Dete koje u porodici “ne talasa”, postaje ono koje sve razume, sve trpi i ništa ne traži.
I tako nastaje lažni identitet. Tiho. Postepeno. Kao neka uloga u predstavi koju niko nije zvanično režirao.

KAKO GA PREPOZNATI?
Kada ne znaš šta ti se zapravo dopada, ali znaš šta treba da ti se dopada.
Kada ti je lakše da uvek budeš nasmejan nego da objasniš da ti nije do smeha.
Kada imaš osećaj da si na sceni, i kad si sam.
Kada ti komplimenti prijaju, ali samo ako se odnose na tu masku.
ZAŠTO GA NE PUŠTAMO?
Jer nas je štitio. Jer smo s njim preživeli detinjstvo. Jer nas je možda i doveo do uspeha. Jer s njim znamo pravila igre. Ali… on ima cenu.
Cena je što sebe često ne osećamo. Što ponekad ne znamo ni da li nešto želimo – ili samo mislimo da treba. Što postajemo stranci sami sebi.
VEŽBA: „JA KAD NIKO NE GLEDA“
Uzmi papir i olovku i napiši iskreno odgovore na sledeća pitanja (samo za svoje oči):
Šta stvarno volim da radim, čak i kad to nikome ne pričam?
Šta radim samo da bih dobila odobravanje?
Kako se ponašam kad sam potpuno sama i opuštena?
Koga u životu volim, a da se ne trudim da mu/joj se dopadnem?
Kada sam poslednji put rekla NE, i da li mi je bilo neprijatno?
Kako bi izgledao moj dan, da ne moram nikome da polažem račune?
Ne moraš odmah da menjaš ništa. Dovoljno je da počneš da primećuješ. Da uočiš razliku između „ja koja jesam“ i „ja koju traže“. Taj jaz je tvoj kompas. Prati ga pažljivo.

KAKO SE SKIDA MASKA BEZ STRAHA
Ne moraš da je pocepaš. Ne moraš da je javno spališ. I ne moraš svima da objasniš šta si nosila sve ove godine.
Dovoljno je da je ponekad skineš — kad si sa sobom.
Dovoljno je da dozvoliš sebi da budeš neodlučna, tužna, lenja, neodgovorna, glasna, tiha, rasuta, nestašna… da budeš sve ono što ne spada u tvoju „uređenu sliku“. Dovoljno je da ne znaš. Da ne moraš.
Jer u toj nesavršenosti je život. I sloboda.
Skidanje maske nije odustajanje od sebe. To je povratak sebi.
Autor: Snežana Golić