O meni
Ja sam Biljana Ćulafić, pedagog i psihoterapeut. Stručni sam saradnik – pedagog u beogradskoj osnovnoj školi „Miloš Crnjanski“, a uz to vodim i privatnu praksu kao sistemski porodični i EMDR terapeut u svom Psihoterapijskom savetovalištu i trauma centru „Modus Vivendi“. Na mojoj lestvici vrednosti ljubav prema ljudima i podrška nalaze se na prvom mestu, i radosna sam što svojim iskustvom i veštinama pomažem ljudima da se izbore sa svojim izazovima i dilemama i da žive ispunjeniji život. Majka sam petogodišnjeg Nikole, jednog beskrajno veselog i radoznalog dečaka koji obožava dinosauruse.
Rođena sam u Đakovu, Republika Hrvatska, 1979., a poslednjih 20 godina živim i radim u Beogradu. Oduvek me je jako zanimala ljudska psiha i zaljubljena sam u književnost u kojoj sam se i sama okušala. Moja knjiga „Marginalna stvar“ dobija nagradu Kikindske biblioteke „Đura Đukanov“ za najbolju knjigu priča u 2007. godini. Nekoliko godina pisala sam književne kritike i objavljivala u književnoj periodici. Ljubav prema knjizi prenela se i na moj dugogodišnji recenzentski rad na udžbenicima za osnovnu školu izdavačke kuće Novi Logos – Klett.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Kad sam rodila Nikolu, nekoliko dana nisam mogla da spavam od sreće jer mi adrenalin nije dozvoljavao da zaspim. Nikolin otac i ja čekali smo ga pet godina, tako da skoro nisam mogla da verujem da imam bebu! Mislim da niko ne može biti potpuno spreman za ulogu roditelja. Uprkos svoj sreći nije mi bilo baš lako da izdržim neprospavane noći, ali mi je snagu davao Nikola koji je bio od početka vrlo živahan ali pitom i stalno nasmejan.
Po mom iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u 20/30/40-im?
Ljudi se razvijaju i rastu čitav život, a moj odnos prema deci i generalno ljudima s vremenom je postajao otvoreniji i prožet saosećanjem. Sam rad sa decom u ulozi pedagoga i psihoterapeuta s godinama me je oplemenio i učinio mnogo empatičnijom u mojim tridesetima.
Za mene je majčinstvo došlo u pravi čas. Iz mog ličnog iskustva teško mi je da uočim mane majčinstva u tridesetim, ali iz iskustva porodica koje dolaze kod mene na psihoterapiju, uočavam da je mnogim majkama teško da balansiraju između uloge majke, poslovne žene i domaćice, i to posebno u onim porodicama gde i dalje dominiraju patrijarhalni odnosi. Često majke razviju sindrom koji je genijalni Karl Vitaker nazvao „majka kojoj je muka od borbe“ kojim metaforično opisuje situaciju majke koja je uspešna na poslu, koja pomno prati šta deca rade, koja vodi računa o domaćinstvu… I koja na koncu sagori, i izgubi emotivni kontakt i sa sobom i sa ostalim članovima porodice. To su one žene koje mogu sve, ali pritom izgube toplinu, jer su se izgubile u zadacima koje je pred njih postavilo društvo koje isuviše toga od njih očekuje. Zbog toga je nabolja prevencija ovakve situacije dobra raspodela supružničkih poslova, odnosno razgovori o očekivanjima o roditeljstvu oba supružnika pre nego što dobiju decu. Oni partneri koji imaju jasne predstave o svojim ulogama i očekivanja i koji nisu samo stihijski ušli u roditeljski odnos u mnogo su boljoj poziciji u odnosu na druge koji su se vodili samo zaljubljenošću ili ispunjavanjem zahteva sredine u smislu „vreme je da se oženiš/udaš i imaš dete“. Bračna savetovališta dobra su mesta za dijalog o očekivanjima oba partnera od braka i od porodice.
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Neprestano dolazim u razne smešne situacije sa Nikolom. Volim da ih zapisujem nadajući se da ću tako sačuvati deo njegovog detinjstva. Evo jedne naše priče:
Ptica kukavica ne prestaje da ga fascinira. Kažem mu da je ona loša mama jer neće da brine o svom ptiću, a Nikola rezonuje drugačije: „Ali našla mu je gnezdo, gde će da poraste“. I onda pomislim kako mnogi roditelji delegiraju svoje odgovornosti drugima, na vaspitače, na učitelje, na voditelje raznih aktivnosti, ponašajući se kao kukavice i ne dajći priliku da izgrade blizak odnos s decom. Šalju decu na nekoliko sportskih aktivnosti, na učenje stranih jezika, u škole intelektualnih veština, a oni kao roditelji najmanje su prisutni. Posle određenog vremena se čude što su izgubili odnos poverenja s decom, i čudiće se jednog dana što i njihovo dete ne želi da preuzme roditeljsku odgovornost. Deca uče po našem uzoru. Ne budimo kukavice!
I dalje oduševljen, Nikola opet pominje kukavicu i ja mu iznova objasnim kako nije lepo nekoga izbaciti iz sopstvene kuće… I Nikola kaže meni: „Mama a jel’ bi to bilo lepo da te ja sad izbacim iz kuće? Ti bi onda MORALA kod KOLEGINICE. Gde bi drugo? E, ali neću jer te volim najviše na svetu!“

Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Pravo je vreme kada žena oseća da to želi, a da pritom ima partnera koji je voli i podržava. I sa kojim može da neguje ne samo roditeljski, već pre svega partnerski odnos. Jer samo dobar supružnički odnos je preduslov za dobro roditeljstvo. Kad su psihoanalitičarku Melaniju Klajn pitali: „Dobro, vidimo da ističete da je važno da majka razvije blizak i siguran odnos sa detetom, a šta smatrate da treba otac da radi?“, ona je odgovorila kratko i jasno: „On treba da voli majku svog deteta!“
Nažalost, u našoj se kulturi više se neguje roditeljstvo pa mnogi brakovi dolaze u krizu jer supružnici potpuno zapostave partnerski odnos. Iz tog razloga se dešava da kad deca odrastu i odu iz porodice supružnici se nađu u teskobnoj krizi jer otkriju da su se vremenom potpuno otuđili.
Uzimajući u obzir iskustva porodica sa kojima sam radila, kao i lično iskustvo, budući da poslednjih godinu dana živim sama sa sinom, jasno mi je da su i jednoroditeljske porodice sasvim dobra sredina za odrastanje deteta. Mnogi ljudi kažu da ostaju u braku zbog dece, ali to je streotipno objašnjenje koje život ne podržava. Deca se uče ljubavi posmatrajući roditelje i vrlo rano i jasno osećaju kad ne postoji sigurna emotivna baza u porodici i kad roditelji više ne samo da nisu partneri već nisu ni podrška jedno drugom.
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Mene je roditeljstvo naučilo da na svako Nikolino „Zašto?“ odgovorim iskreno, u skladu s njegovim uzrastom i primereno njegovom jeziku. Roditeljstvo me je, zbog toga što sam odlučila da živim sama sa sinom, naučilo da budem hrabra žena, te da sam i kao razvedena sposobna da budem dobra majka. Roditeljstvo me naučilo da se smejem sa sinom, da svim srcem osetim šta znači biti radostan ovde i sada. Naučilo me je da budem strpljivija i doslednija, i da, kao roditelj, postavim pravila za mog sina i mene. U okviru tih pravila on može sigurno da se kreće, poštujući moj autoritet, ali i da istražuje ovaj čudesni svet oko sebe. Roditeljstvo me je naučilo da u nekim trenucima mogu i sama da oslobodim moje unutrašnje dete, i da uronim u dečji svet, u dijalog dinosaurusa, u igru koju je Nikola nazvao „Ćao, drugar!“
Roditeljstvo me je naučilo da uopšte nije važno da budem nekakav savršen roditelj, jer niko to ni ne može da bude, već da je dovoljno da budem osećajna i dosledna majka.
Najvažnije u odnosu deteta i roditelja upravo je – kvalitet tog odnosa. Odrasli snose najveći deo odgovornosti kakav će taj odnos da bude. Pored toga što društvo definiše kakve vrednosti treba da prenosimo mladima preko obrazaca koji se prenose generacijama, uvek postoji dovoljno prostora u u okviru kojeg svesno kao roditelji gradimo kontekst odrastanja deteta. Na nama je da li ćemo sa detetom voditi dijalog ili monolog, da li ćemo biti kruti ili fleksibilni u postavljanju granica, da li ćemo biti saosećajni prema deci ili ih učiti strogoći, da li ćemo ih osnaživati ili im povlađivati. Jedno je sigurno – deca će od nas učiti ne samo kroz razgovor, i kroz naš odnos 1 na 1, već i posmatrajući nas i naše odnose s drugima. I deca će uvek više verovati našem ponašanju i našim osećanjima koje ona lako prepoznaju, nego našim rečima.
Ovo me niste pitali
Sećam se da sam još kao devojka jednom prilikom pitala prijateljicu, radijsku novinarku Ljubicu Ćetković, koja je tada već imala odraslu kćerku: „Kako si uspela da izgradiš tako dobar odnos sa kćerkom?“, a ona mi je odgovorila: „Nema recepta! U svojim postupcima vodila me je samo moja ljubav“. Sada iz ove perspektive imam utisak da je to najbolji savet koji sam dobila. Pored toliko knjiga o roditeljstvu, umišljenja različitih stručnjaka i idejnih pravaca, ipak je najbolji kompas onaj koji imamo u sebi. Roditeljska intuicija je ono čime sam se i ja uvek rukovodila. Roditeljstvo je oblast koja ne trpi recepte.
Izvor: Detinjarije.com
Najlepšia žena u zrelim godinama na prostoru ex-yuge