Snežana Savičić-Sekulić je solistkinja Opere Narodnog pozorišta u Beogradu i pozorišta Madlenianum. Kao mama dvoje dece, za Detinjarije govori o svom roditeljskom iskustvu.
O meni
Ja sam Snežana Savičić Sekulić, Teodorova (12) i Janjina (7) mama.
Šira javnost me poznaje kao opersku pevačicu. U pozorištu tumačim razne likove, ali je svakako najlepša uloga koju mi je Život dodelio, a to je uloga mame. Sve što sam priželjkivala na sceni, to mi se i ostvarilo, ali sam uvek osećala da jedan deo mene nije celovit, kao da nisam do kraja ispunjena aplauzima, putovanjima, buketima cveća, samo pevanjem najlepših operskih melodija… Priželjkivala sam „svoje pozorište“ u kući, gde će se pevati po ceo dan, da se čuje dečiji smeh, gde se razmenjuju zagrljaji, čitaju priče pred spavanje… Danas zaista živim taj san i molim se Bogu da ta radost traje.
Moja matična kuća – Narodno pozorište u Beogradu – mesto je gde moja porodica često odlazi. Deca su gledala mnoge predstave, ali i neke druge operske i baletske. Osećaju se u pozorištu opušteno, spontano, jer su naviknuti na pozorišni ambijent i tamo već poznaju neke od mojih kolega. Umetnost u svakom pogledu treba da oplemenjuje, nadahnjuje i usrećuje. Janjina omiljenu predstava, koju je gledala nekoliko puta, je zapravo mjuzikl „Fantom iz Opere“ u kom igram poslednje tri sezone. Deca su naviknuta i na pozorišnu scenu Madlenianuma, gde takođe odlaze redovno. Najverovatnije da je muzika u kući uticala na to da su i deca na svoj način postala izvođači muzike: Teodor ide u peti razred Muzičke škole Mokranjac i svira klavir, a ćerka već treću sezonu peva u dečijem horu Muzičke produkcije RTS – Kolibri.
U ovoj sezoni imala sam puno uspešnih gostovanja. Poslednje gostovanje je bilo u Njujorku, u čuvenom Karnegi holu, gde sam imala uspešan nastup sa svojim kolegom Nemanjom Bogunovićem, našim sjajnim gitaristom. Ujedno, to je bio naš poslednji nastup u ovoj sezoni, jer je ovaj aktuelni virus iznenadio ceo svet. Pored iskrene nade da ćemo zdravi prebroditi ovo iskušenje, veliko je pitanje sada kako će uopšte izgledati ostatak pozorišne sezone. Planovi koje sam imala su uglavnom odloženi, a neki ranije zakazani nastupi i dalje stoje za jesen. Nadam se da će se sve ovo završiti što pre, i čvrsto verujem da ćemo pevati verovatno bolje nego ikad, jer ćemo biti izuzetno srećni kada ovo prođe i željni samih nastupa.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Prvi put sam postala mama u tridesettrećoj, a drugi put u tridesetosmoj godini. Rodila sam zdravu decu, a to je veliki blagoslov Božiji. Suprug mi je bio najveća podrška i pravi oslonac u svim životnim situacijama. Rano sam ostala bez mame i nisam imala tu vrstu pomoći i saveta koje majke daju svojim ćerkama, a koji su uvek dragoceni, jednostavno neprocenjivi. Zato sam mnogo čitala pre dolaska moje prve bebe na svet, pa sam se možda i malo više opteretila stvarima koje mogu da se dese u slučaju da nesto ne radim dobro. Kada sam rodila sina, odmah se javio onaj prirodan majčinski instinkt, a knjige su nekako “zaturene”. Sa drugim detetom, tj. ćerkom, bilo je znatno lakše, i sigurno sam bila znatno opustenija u svemu.
Po mom iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u u 20/30/40-im?
Smatram da svi trebamo da pažljivo osluškujemo šta želimo i kada to želimo, kao i da li smo na to spremni. Svaki period sigurno ima svoje prednosti i moguće nedostatke. Stvari se ne dešavaju uvek kada mi to hoćemo, možda nekad na našu žalost, a ponekad možda i na našu sreću. Pre perioda majčinsva, već sam bila ostvarena profesionalno. Roditeljstvo mi je nedostajalo da bih se osećala zaista ispunjenom i nesebično „važnom“. Poznajem pevačice koje su rano postale majke, a koje tek sada prave lepu karijeru; deca su im porasla i srecne su što je tako. Deluje da nema pravila. Mislim da trebamo imati svest da život brzo „projuri“, da moramo biti budni, svesni i savesni da je svaki dan jedinstven, neponovljiv, neprocenjiv… Moguće je da se kroz roditeljstvo ta čula izoštravaju.
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Na to me često podsete video snimci i fotografije. Volimo da porodično sedimo i gledamo sa decom snimke kada su bili mali. Oni vole da vide sebe u tom malenom uzrastu, pa gledaju i smeju se, zatim često vraćamo neke scene po nekoliko puta, kako su pričali, šta su radili, da li su se i kako izmotavali… Čini mi se da kao brižna mama više pamtim neke njihove nestašluke koji su se u par navrata završavali hitnom posetom Tiršovoj, ali nećemo sad o tome. Tešim se da su nemirna deca – zdrava deca.
Iz sadašnje pozicije, šta bih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Pravo vreme je onda kada sretnete pravog čoveka, kada se iskreno volite i možete poželeti da imate vaše potomstvo. Svedoci smo neobičnog vremena u kome postoje mnogi parovi koji žarko žele decu, a ne dobijaju ih – ili ih ne dobijaju lako, često nikako čak i uz bezbrojne pokušaje; zatim oni drugi koju se ne staraju o svojoj deci, zapostavljaju, zlostavljaju ili ih ostavljaju na rođenju ili čak najgori slučajevi kada ta deca ne budu ni rođena… To je još uvek tabu-tema kod nas, a ima i drugih aktuelnih koje čekaju svoj pravi trenutak za temeljnu analizu. Nema recepta za pravo vreme, decu treba rađati samo i isključivo iz ljubavi, a ljubav ne poznaje granice, godine, nacije… Deca treba da su plod naše sreće i vere u Život, gajena nadom da će postati najbolji deo nas.
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Ljubav i poverenje! Naučila sam šta znači odgovornost prema životu i onome što mi je povereno da to srcem čuvam i dušom negujem. Kroz roditeljstvo postajemo manje sebični, više delimo, ne stavljamo sebe na prvo mesto u svemu, jer se ne vrti ceo svet oko nas, sada je neko drugi u fokusu, prirodno ima prvenstvo. Neko ko te gleda širom otvorenih očiju ispunjenih očekivanjem da ga naučiš šta je to život i kako da se uspešno nosi sa svim što on donosi. Uvek se vratimo na reč ljubav. Sto nas je više u kući, ta ljubav se umnožava u zajedništvu, a dokazuje kroz naša dela. Kad je Ljubav na prvom mestu, sve ostalo je na svom mestu.
Detinjarije već šest godina organizuje kulinarske radionice sa Nenadom Gladićem – Lepim Brkom, na temu đačke užine i doručka, sa ciljem da se deca uključe u spremanje hrane i počnu zdravije da jedu. Kakva je situacija u vašoj porodici po ovom pitanju?
Kuvam svaki dan. Veliki smo gurmani svi u kući. Operski pevači su poznati i po tome. Trudim se da jedemo svežu hranu, raznovrsnu, kao i da imamo zdrave navike u ishrani. Nikome „ne ugađam“ previše, u našoj kuci se jede ono što je na stolu. Učim decu da poštuju hranu, jer zahvaljujući hrani opstajemo u životu, da je velika privilegija imati redovne obroke u odnosu na mnogu decu i ljude širom sveta koji je nemaju i svakodnevno su neuhranjeni, što se često fatalno završava, a o čemu se jako retko priča. Rano sam naučila da kuvam, jer sam se odvojila od roditelja odmah posle završene osnovne škole. Nije bilo lako, naprotiv… Deca učestvuju u kuvanju, najčešće vikendom, kada smo svi u kući. Tada svi kuvamo zajedno. Obavezno oni postavljaju pribor za jelo, dogovaraju se ko gde sedi. Pošto obično prva završim sa jelom, uživam u toj živoj slici kako mališani čavrljaju i pokušavam da je upijem što jače.
Ovo me niste pitali
Pa, niste me pitali nista o mom suprugu, a želim da kažem nekoliko rečenica o njemu, osećam da mu to dugujem ovako javno. Aleksandar, otac naše dece, čovek koji me je osvojio svojom pameću, pažnjom, obrazovanjem. Toliko mnogo mu dugujem. Čestitam mu na hrabrosti što me je oženio. Živeti sa operskom pevačicom nije nimalo lako. Putovanja, nestandardno radno vreme, životna disciplina koju ova umetnost od mene zahteva. Ne bih ja bila „super-mama“ da nemam ovakvu podršku. Roditeljstvo je najlepše a detinjstvo najradosnije kada deca rastu uz oba roditelja. Mi takođe rastemo uz našu decu, jer je staž roditeljstva identičan stažu detinjstva. Kod nas je takođe prisutna ona knjiška podela: sin – mamina maza, ćerka – tatina. Mada, oboje su jos uvek kao velike bebe. Rastu bezbrižni i hvala Bogu što se njihovo detinjstvo i odrastanje u velikoj meri razlikuju od našeg. Kroz brigu da im omogućimo zdravo okruženje kao preduslov, naša sveta dužnost i divna obaveza ostaje da im damo krila da bi jednog dana sigurno i bezbedno poleteli sami. Imala sam srece! 🙂
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: MAMA
Majčinstvo u 20/30/40-im: Branislava Teofilović
O meni... Ja sam ostvarena žena, srećno udata supruga i majka dve divne devojčice. Framaceut sam, doktor medicinskih nauka i specijalista nutricionizma. Iza mene su 3 diplome, preko 10 godina...
Čuvena drevna japanska veština Jasamasam – jedina pomoć koja je potrebna savremenim mamama
Savremeno doba vreme je koje se samo ubrzava i svi već znamo da živimo prebrzo, da je tempo života nemoguć i da uvek nešto mora da zbog toga ispašta. Koliko...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Slađana Pejaković
O meni Moje ime je Slađana Pejaković, imam 40 godina, majka sam 2 devojčice, od 15 i 9 godina, supruga Nemanji već 16 godina, po profesiji lekar specijacijalista interne medicine,...
Majčinstvo u 20/30/40-im: Srna Božić
O MENI Imam 32 godine i lekar sam po struci. Trenutno sam na drugoj godini specijalizacije, na Klinici za kožno-venerične bolesti Kliničkog centra Vojvodine. Pored toga, zaposlena sam u privatnoj...
Nema komentara.