Tatjana Radić Milutinović po struci je sociolog i između ostalih “freelance” poslova, zaslužna je za organizovanje brojnih kulturnih i umetničkih dešavanja u svojoj Vrnjačkoj Banji. Kao majka troje dece, za Detinjarije govori o svom roditeljskom iskustvu.
O meni
Ja obično ne znam šta sam. Uglavnom sam majka, usput i supruga, freelancer na tajnom zadatku jer na posao idem u kasnim večernjim ili ranim jutarnjim časovima, samoprozvani organizator kulturnih i umetničkih dešavanja bez plate i socijalnih primanja, borac za bolje ekološke uvjete, a naposletku i muzičar. Od trenutnih aktivnosti me mahom boli glava, narod ne kaže za dzabe: mnogo hteo, mnogo započeo. A šta planiram? Kažu da ako želiš da nasmeješ Boga samo mu saopšti svoje planove. Trudim se da ne planiram mnogo (ne polazi mi za rukom, baš), i da pokušam da živim u trenutku kako bih bila prisutna duhom u datoj situaciji.
Ja mama u 20/30/40-im – kako sam se snašla u novoj ulozi?
Vrlo često mi se čini ne da se nisam snašla, nego da sam sve i promašila. Ali me deca nekada onako ohrabre i kažu mi da sam ja najbolja majka koju su sreli, da sam ja njihova majčica radodajčica. Vrlo često me podsete na neke stvari koje sam ih savetovala, pa vidim da možda nisam baš toliko omanula i da će, nadajmo se, neki plodovi tek biti ubirani. Kod mene je to roditeljstvo onako stihijsko, sa većim padovima i manjim usponima.
Po mom iskustvu, koje su prednosti i mane majčinstva u u 20/30/40-im?
Vreme ide brzo, sa starošću sve brže, pa se mislim da bolje prolaze one koje su majke postale u 20-im. Ja sam ona iz sredine. Prvo dete sam rodila u 29 godina, a treće u 35 i sa ove vremenske distance vidim da sam već istrošena, mada se ne dam :D. Prednosti i mane ne zavise toliko od godina, koliko od nekih životnih prilika (da li imate posao ili ne, da li radite od kuće ili ne, idu li deca u vrtić ili ne, kakav vam je društveni život i slično). Mi našu decu nismo dali u vrtiće, vrtić je najstarija ćerka videla u predškolskom, a ovo dvoje još uvek nisu tamo kročili. I suprug i ja radimo od kuće i kod kuće, snalazeći se za primanja. Tako da smo mi kao porodica u specifičnoj situaciji. Što kaže moj muž: Mi smo ti, Tanja, i direktori i menadžeri i PR i radnici i čistači. Tako da, možda pre, mogu da govorim na temu šta je (ne)zgodnije – gajiti decu uz posao kod kuće ili van kuće.
Da li pamtim neke duhovite situacije u kojima sam se našla kao novopečena mama?
Kao novopečena mama pamtim samo stresove. Mi smo sa prvim detetom imali izvesnih zdravstvenih problema koji su povezani sa vakcinacijom i tih prvih godinu dana su prošli u magnovenju. Tek kasnije su došle neke lepe stvari. Ognjenka je zaista bila izvor nepresušne radosti, dete zrelo, odlučno, živahno. Onda i veliki grčevi kod prvog deteta jer se nismo najbolje uklopile oko tog dojenja. Ono – niko da ti kaže šta valja činiti sa grudima punim mleka i bebom koja ima mala usta. Ali nismo se predavale. O hranjenju i vrstama hrane da i ne govorim. Čisto ludilo u mom slučaju. Ali da ste me videli kako to ide kod drugog i trećeg, pa ne biste tu osobu povezale uopšte sa mnom (haha).
Posebno smešne situacije dolaze kada imaš više dece i u šetnju ideš sam sa sve troje, na primer. Ono jedno visi na sisi, drugo baš u tom trenutku hoće da kaki (a još je malo i ne može samo) i ono treće koje uskače u ulogu majke i pokušava da reši situaciju. Naravno, mnoštvo je predivnih trenutaka, smešnih, tužnih, stresnih, brižnih…sve to ne bih zaista menjala ni za šta na ovome svetu.
Iz sadašnje pozicije, šta biih savetovala mladim ženama – kada je pravo vreme za decu?
Nikada nije pravo vreme i uvek je pravo vreme. Šta to znači? To znači da čovek nikada nije dovoljno spreman za roditeljstvo, da svako dete sa sobom nosi određene izazove u skladu sa sopstvenim karakterom, htenjima, potrebama i da se čovek uglavnom oseća kao manje ili više spretan žongler. Što se nekih saveta tiče jedino bih uputila molbu majkama: ne nasedajte na provokacije i nemojte da mislite da jedino vi želite dobro detetu. To je teško pomiriti, ali mirenje ova dva mišljenja donosi mir, mir sa samim sobom i mir među ljudima. Svaki savet koji dođe sa strane prihvatite sa mišlju da je dobronameran, a onda sedite sa sobom i sa svojim suprugom i vidite šta vam valja činiti.
Roditeljstvo iz mog ugla – čemu me je iskustvo naučilo i šta smatram najvažnijim u odnosu roditelja i deteta?
Najvažnije je da čovek bude prisutan, ne fizički, nego duhom. Fizičku prisutnost nije teško obezbediti, ali odsustvo prisutnosti duha je pogubno za dečiju dušu i odnose između vas kao roditelja i vaše dece. Pored te prisutnosti dalje ide iskrenost. Iskrenost u odlukama, iskrenost u stavovima, iskrenost u emocijama. Deca preuzimaju od nas životne stavove, ponašanja, nekakve odluke (barem u prvim godinama života, kasnije to sigurno preuzimaju neke druge grupe kao što su, recimo, vršnjaci). Takve posejane klice, kasnije donose plod. I važno je da nemamo prevelikih zahteva sami od sebe, ali ni od dece. Svako je ličnost za sebe sa svojim potencijalima, pa sad sve drugo je neka nadogradnja.
Ovo me niste pitali
Važno je da pružamo podršku jedni drugima i da imamo razumevanje jedni za druge. Sve veća teorijska razjedinjenost u roditeljstvu zaista stvara jaz među roditeljima, čak i bliskim prijateljima koji su roditelji, a trebalo bi da bude obrnuto. Trebalo bi da se svi staramo o duhovnoj dobiti naše dece, kada kažem naše dece mislim i na dece naših prijatelja, sestara, braće, komšija, poznanika, pa i onih koje sretnemo jednom ili dva puta na igralištu. Da nam bude važno da sva deca ovoga sveta izrastu u dobre ljude, požrtvovane i lojalne prijatelje, lepo vaspitane, empatične osobe. Danas roditelji mahom polaze od pretpostavke da je drugo dete krivo, a ne njihovo, kada dođe do neke dečije čarke. A mi smo odgajani tako sto su roditelji prvo nas grdili, a tek onda naše drugare.
Kod sebe bih menjala godine postanka majkom, karakter i broj dece. Troje je, ipak, tek početak za pravo roditeljstvo.
Izvor: Detinjarije.com
Ženo ti si kraljica!