Podizanje dece suviše važno da bi bilo prepušteno ikome drugom osim majkama i očevima
Čak je i Napoleon jednom prilikom zastao usred osvajanja dovoljno dugo da kaže: „Neka Francuska ima dobre majke, pa će imati i dobre sinove.“
U ovome bi se čak i Velington složio sa njim. Predrasuda o emotivnoj vezanosti dalje kaže da zbog emotivne vezanosti majke nisu u stanju da budu objektivne prema svojoj deci.
To postaje sve smešnije – i sve tužnije.
Najjasniji i najuobičajeniji primer ovog pomanjkanja objektivnosti koji se navodi jeste da svaka majka u potaji misli da je njeno detence genije, a ako to nije dokaz da majke nisu u stanju da budu objektivne prema svojoj bebici, šta onda jeste?
Bakminster Fuler je rekao: „Svako zdravo novorođenče prvobitno je genijalizovano, ali ga zatim vrlo brzo degenijalizuju nerazumna ljudska bića i/ili nepovoljni činioci iz neposrednog životnog okruženja.“
Kaže se da sličan sličnog prepoznaje i ja pretpostavljam da u ovom slučaju tačno to važi za genije.
Svaka mlada majka gleda svoju bebu i vidi tačno onog genija koga je video i Bakminster Fuler. Pošto joj niko nikada nije rekao da se sve bebe rode „genijalizovane“, ona može samo da zaključi da je jedino njena beba genije.
U pravu je, naravno – njena beba jeste genije.
Njena jedina greška je što to i kaže. Čim naglas zapazi da je njena beba krajnje bistra, dokazuje da nije sposobna da bude objektivna.
Zanimljivo je, i to ne tek onako uzgred, da su mnogi, mnogi geniji zapazili da su bebe genijalne. Lako bismo mogli čitavo ovo poglavlje ispuniti takvim citatima.
Genije pogleda u bebu – i vidi sebe.
Majka u bebi vidi isto što i genije. Jedino što majkama nije dozvoljeno da to kažu, a genijima jeste.
Iako su predrasude o majkama beskrajne, mi ćemo se ograničiti na to da ovde spomenemo samo još jednu: majke su vrlo takmičarski nastrojene i svaka bi htela da njeno dete bude bolje od ostale dece.
Uprkos stalnim optužbama da su majke takmičarski nastrojene u onome što se tiče njihove dece i da svaka svesrdno želi da njeno dete nadmaši svu ostalu decu u susedstvu u fizičkom, intelektualnom i svakom drugom smislu, ustanovili smo da kod ogromne većine majki s kojima smo imali povlasticu da radimo ovo nije slučaj.
Prema onome što smo mi ustanovili, majka ne želi da njeno dete bude bolje od sve ostale dece, nego prosto da bude uspešno koliko god je u stanju da bude. Majke širom sveta praktično su potpuno sigurne da to trenutno nije tako.
Kao i obično – u pravu su.
Učenje donosi radost i majci i detetu.
Majka i dete su najdinamičnija i najuzbudljivija moguća kombinacija za učenje i uvek su to i bili, još otkad su, davno, davno majke počele da uče decu.
Ne samo što je ovo ovako nego je to i nešto divno za same majke. Naučili smo to odavno.
Podsećam se sada koliko smo zapanjujuće daleko stigli od maja 1963. kada je nežna revolucija počela, vrlo tiho, objavljivanjem našeg članka „Naučite svoju bebu da čita“ u Domaćem žurnalu za dame.
Taj članak je objavljen otprilike u isto vreme kada je počeo da se ponavlja fenomen koji će biti nazvan emancipacija žene.
Iz oba ova događaja proistekle su mnoge promene u našem društvu.
Jedan od najvažnijih, a najmanje zapaženih rezultata bio je u tome što su ova dva toka događaja imala opčinja-vajući i očaravajući uzajamni uticaj.
Kako su žene počinjale da traže, zahtevaju i pronalaze svoje pravo mesto u zbivanjima u svetu, tako su se uzdizale kongresmenke, guvernerke, astronautkinje, žene lideri u svim vidovima vladavine, religije, nauke, industrije, zakona i svih drugih životnih staza. Istovremeno je jedna drugačija vrsta ženskog vođstva, vrlo tiho, zauzimala svoje mesto. Od svih promena ova je bila najrasprostranjenija, najmoćnija, ponajviše je prodirala u sve pore, a ponajmanje je bila razglašavana.
Milioni mladih žena gledali su kako druge žene prodiru u dotad isključivo muške profesije i poslove, ali su otkrile da same žele jednu drugačiju vrstu profesije i drugačiji život. Otkrile su da žele da budu ono što ćemo nazvati „profesionalne majke“.
Nije toliko bilo posredi to da one nisu želele da stupe u svet muškaraca, koliko to što su mnogo više želele da budu majke.
Nisu prihvatile moderni mit o materinstvu kao svojevrsnom ropstvu u kome je žena žrtva monotonog života zatrpanog prljavim pelenama i posvećenog čišćenju kuće.
Ove žene su u materinstvu videle najuzbudljiviju i najblagorodniju profesiju koju su uopšte mogle i da zamisle.
Nisu one bile ništa manje od drugih žena zabrinute zbog stanja u svetu i ništa manje željne da ga menjaju nabolje, samo su zaključile da najbolji način da svet promene nabolje nije popravljanje institucija u svetu nego popravljanje ljudi. U njihovim rukama bio je najvažniji resurs, najvažnija dragocena sirovina na svetu – bebe.
Majke su bile duboko zabrinute zbog urušavanja školskog sistema vidljivog na svakom koraku. Tiho, i u sve većem broju, odlučile su da prosto preuzmu stvari u svoje ruke. Njihovi muževi su, u sve većem broju, davali prećutni pristanak. Ni školski sistemi, ni udruženja nastavnika i roditelja, ni školski odbori, pa ni komiteti naimenovani za određene akcije, nisu izgleda bili u stanju da postignu ništa više sem da podstaknu plimu sve skupljeg, a sve neproduktivnijeg školovanja.
Majke su se odlučivale da budu profesionalne majke. Otprilike u to vreme njihova nežna revolucija otkrila je drugu nežnu revoluciju. Rezultati su bili istinski neverovatni.
Kada je ova nova vrsta majke otkrila da ne samo što može da nauči svoju bebu da čita, nego i da može tome da je nauči i brže i lakše nego što to uspeva školski sistem sa sedmogodišnjom decom, čvrsto je zagrizla – i pred njom se otvorio jedan novi, očaravajući svet.
Svet majki, očeva i dece.
Taj svet nosi potencijal da promeni sav ostali svet za vrlo kratko vreme i da ga pretvori u nešto gotovo beskrajno bolje.
Mlade, pametne majke pune poleta učile su svoje bebe da čitaju na engleskom, a ponekad i na dva ili tri jezika.
Učile su svoju decu matematiku, i to im je uspevalo brzinom zbog koje su bile i u neverici i oduševljene.
Učile su svoje mališane od godinu, dve i tri da upijaju enciklopedijsko znanje o pticama, cveću, insektima, drveću, predsednicima država, zastavama, narodima, geografiji i iz mnoštva drugih oblasti.
Učile su ih da rade gimnastičke vežbe na gredi, da plivaju, da sviraju violinu.
Ukratko, ustanovile su da svoje mališane mogu da nauče apsolutno svemu što su u stanju da im predstave činjenicama i iskreno.
Što je najzanimljivije od svega, ustanovile su da je to i za njih i za njihove bebe najdivnije zajedničko iskustvo.
Njihova uzajamna ljubav i, što je možda još i važnije, uzajamno poštovanje višestruko su se uvećali.
Po čemu su se ove majke razlikovale od majki kakve su oduvek bile?
Istina je ne samo da je materinstvo najstarija profesija nego takođe i da su majke bile prvi učitelji na svetu i da su ostale najbolji učitelji koji su ikada postojali.
Na kraju krajeva, upravo su nas majke izvele iz pećina u kojima su živeli australopiteci i dovele do doba racionalizma.
Čovek mora da se zapita hoćemo li mi koji se profesio-nalno bavimo decom i koji smo nas doveli od racionalizma do atomskog doba uspeti da nas dovedemo u narednih hiljadu godina toliko daleko koliko su majke uspele da nas dovedu u prethodnih hiljadu godina.
Po čemu su se, dakle, naše nove, profesionalne majke razlikovale od majki kakve su oduvek bile?
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Fondacija Novak Đoković okuplja najveće regionalne stručnjake na akreditovanoj konferenciji o roditeljstvu
Fondacija Novak Đoković organizuje konferenciju namenjenu pre svega stručnjacima, ali i roditeljima i svim bržnim osobama dece u ranom razvoju Vrhunski stručnjaci za oblasti ranog razvoja i adolescencije govoriće 10....
Otac Predrag Popović: Možete upropastiti dete na dva načina
Otac Predrag Popović neretko govori o tome koliko je porodica važna, koliko su roditelji krljučna karika u obrazovanju čoveka, kao i kako roditelji mogu uticati na život i karakter svog...
Ćerka mi je rekla da su je u školi nazvali glupom i ružnom. Evo šta sam uradila
“Mila, šta je bilo?” “Mama, drugarice su rekle da imam ružnu kosu i da sam glupa” – rekla je i briznula u plač. Na ovako nešto je retko koji roditelj...
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Nema komentara.