Za koju godinu, kada naša deca budu starija, žaliće se da smo ih previše voleli, da ih nismo naučili kako da zarade za život, kako da raspolažu novcem, da smo ih trebali puštati da prave više grešaka
Spavaju u našem krevetu do srednje škole.
Iako smo mi čuvali mlađu braću i sestre kad nam je bilo 9 godina, (i naša odgovornost je bila samo da ih sačuvamo žive), sada, kao roditelji, plaćamo fakultetski obrazovane bebisiterke, sa položenom prvom pomoći, pismima preporuke, proverenim bekgraundom, koje ne samo da čuvaju našu decu, već sa njima prave origami, priređuju predstave, podučavaju ih filozofiji i kineskom jeziku.
Nas su uvek poslednje birali u školski fudbalski tim, i nije nam bilo dozvoljeno da plačemo zbog toga. Govorili su nam da treba da budemo jaki, da ne cmizdrimo.
Nagradu bi dobilo jedno dete od nas 256, koje je zaista stiglo prvo u utrci, ili je dobilo apsolutno najviše bodova na ispitu. Mi ostali bi izgubili. Mi smo bili gubitnici. I to nam je bilo u redu.
Medalje, trofeji, značke i diplome za „trud“ i „učešće“ sada prekrivaju zidove soba naše dece.
Mi smo jeli hranu iz konzervi, kutija i zamrzivača. Večerali ispred TV prijemnika koji je imao četiri kanala u funkciji – tri ako je padala kiša. Sa hranom smo unosili sve moguće boje za hranu, aditive i konzervanse. Svoju dnevnu dozu vitamina C uzimali smo iz Traubisode. Nismo smeli reći roditeljima da nam se jelo ne sviđa, da ga ne želimo ili da nismo raspoloženi za tu vrstu hrane. Morali smo pomazati svoje tanjire, pojesti svaku mrvicu, u suprotnom bismo slušali lekcije o izgladneloj deci u zemljama trećeg sveta. Ono što ne pojedemo za večeru dobili bismo za doručak narednog dana.
Kao roditelji, svojoj deci satima pripremamo savršen obrok, bez glutena, iz domaćeg uzgoja, organski…
Kao deca, obavljali smo kućne poslove. Ribali smo linoleumske podove, slagali veš, ribali wc šolje, peglali zavese ili prali auta. Obavljali smo ove poslove zato što su naši roditelji „tako rekli“, zato što su naši roditelji imali kičmu, jer su bili diktatori kojih smo se bojali. Gotovo nikad nismo dobijali novac za kućne poslove. Da bi zaradili novac, morali smo prodavati sladoled, prati šoferšajbne na benzinskim pumpama, raznositi novine…
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
jes, i živeli smo u kutiji cipela na autoputu…
Sve to smo našoj djeci uradili isti ti mi koji smo tako odrastali.Saobraćaj je postao gušći,ljudi razdražljiviji,nastavnici neobrazovaniji i nezainteresovaniji…Promjene su neizbježne.Treba naći dobar balans.Nazad nema.
Ovaj tekst veze nema s’ mozgom . zanima me da li autor istog ima decu … Naravno da cu svom detetu da pruzim lep zivot pun ljubavi , kao sto su I meni moji roditelji . ne secam se da su me terali da perem WC solje I sofer sajbne na semaforu . kakvo pljuvanje po ljudima koji su te odhranili … Zao mi je sto je autor imao takvo detinjstvo , pa se frustracije kao dugorocna posledica jos uvek vide . koliko vidim tekst je stranog autora , preveden na srpski jezik. Detinjarije drage , ovaj sajt treba da sluzi u druge svrhe , a ne za pljuvanje nase dece. Kad vec ne pisete , birajte malo pametnije tekstove koje prevodite .
Ne sviđa mi se nacin kako je autor napravio usporedbu danasnjeg i nekadasnjeg odgoja. I danas kao i ranije sve ovisi o samom funkcioniranju obitelji, roditelji biraju model odgoja i ono sto misle da mogu i trebaju pruziti djeci. Ne vidim nista lose o ulaganju u djecu “razvozeci ih” po razlicitim aktivnostima. Nekada su skole organizirale sekcije, pa sam i ja u skoli znala dnevno provoditi po 10h, sto redovne nastave sto sekcija. Danas uglavnom skole nemaju organizirane vannastavne aktivnosti (bar kod nas) i najnormalnije mi je da cu podrzati zelju i potrebu djeteta za plesom, glazbom, sportom, dodatnim obrazovanjem u oblasti koja ga zanima. To je i nacin za skloniti dijete sa ceste, od droge i nemorala… Jer samo drustvo i nacin zivota su se drasticno promjenili zadnjih 20-30 godina pa je preslikati nas “slobodni odgoj” u danasnje vrijeme jednako zanemarivanju djeteta.
Западни модели друштва, поред свега доброг што се тамо може видети, имају једну веома велику заједничку ману. Организација Западног друштва је таква да се не исплати имати децу. То је јалово друштво у односу на плодни вањски свет. Запад стари и умире док остали билошки напредују.
Да трагедија Запада буде још већа, они су у клопци хедонизма из које се не могу добровољно извући, па чак нити приметити да промовисање људских права на начин заштите задовољстава сваког појединца (чит. слободе и права) заправо представља врхунски егоизам – нас у неколико генерација који не маримо за будућност наше цивилизације.
Појединци западног начина живота, такође, дегенеришу физиолошки и интелектуално. Еволуција не мари за наше добро. Све је већи проценат наследних болестију (није све у исхрани и кретању), имамо све мањи проценат гена за школовање (недавни налази истраживања на Исланду) и све смо мање интелигентни (потврде разних истраживања, након онако оптимистичног али привидног Флиновог ефекта).