Iako sam Kaneman potvrđuje premisu da je veština od suštinskog značaja za uspeh, njegov rad naglašava da sreća ipak ima predominantnu ulogu. Ovo saznanje može biti gorka pilula za sve koji bi želeli da veruju da smo svi mi sami krojači svojih sudbina i da, stoga, naše sudbine predstavljaju direktan odraz naših unutrašnjih kvaliteta, sposobnosti i vrednosti. Ono što se implicitno i suptilno nameće iz ovakvog načina razmišljanja jeste malo drugačija jednačina za uspeh od one prethodno navedene: veoma uspešna osoba jednako je osoba sa odgovarajućim osobinama. Odavde ne treba mnogo da bismo pomislili da oni koji su uspešni jesu to jer su urođeno posebni ili zato što su vredno radili da to zasluže.
Naravno, ima mnogo onih koji ne ulažu dovoljno truda kako bi razvili svoje veštine i tražili prilike – oni kojima su, upravo zato, šanse da postignu bilo kakav uspeh minorne; međutim, obrnuto ne važi. Baš kao u poslovici o mokrom trotoaru (ako pada kiša, trotoar će biti mokar, ali ako je trotoar mokar, ne znači obavezno da je padala kiša), oni sa prosečnim biografijama nisu nužno manje sposobni i važni, niti to manje zaslužuju.
Nedavno je u Njujork tajmsu objavljen članak o filmskoj zvezdi Elen Pejdž u kome se ona osvrće na svoj sudar sa srećom. Lovac na talente posetio je njenu srednju školu, čuo za nju od profesora glume i zaposlio je. Ostalo je, kažu, istorija. Elen je nesumnjivo veoma talentovana glumica, ali njen talenat postojao bi i da nije postigla uspeh koji jeste. U samom članku se napominje kako se „glumica ponekad pita kakav bi joj život sada bio da je, recimo, bila bolesna tog dana kada je otkrivena, da nije bila u školi. Koledž, pretpostavlja ona“.
Deca nesposobna da spoznaju ulogu nasumične sreće u određenim životnim ishodima kriviće sebe za neuspeh ili će prestati da uopšte pokušavaju, smatrajući se nesposobnima.
Onda kada budu omanuli u nečemu (što će se neminovno desiti, kao i svim drugim ljudima), deca nesposobna da spoznaju ulogu nasumične sreće u određenim životnim ishodima kriviće sebe za neuspeh ili će prestati da uopšte pokušavaju, smatrajući se nesposobnima. I obrnuto; oni koji budu postigli zapažene uspehe mogu vrlo lako preceniti sebe i svoje sposobnosti, usput smatrajući one sa prosečnim dostignućima inferiornima ili nesposobnijima.
Rajšerova se nada da Snupi u stvari pokušava da nas podseti da ne bismo smeli da dozvolimo da nas zaustave sociokulturni stereotipi, oni koji govore devojčicama da ne mogu postati uspešni matematičari, ili manjinama da ne mogu da budu direktori preduzeća. Ako je to u pitanju, onda se Rajšerova slaže.
Na kraju krajeva, statistika kaže da ne može svako dete izrasti u predsednika Ustavnog suda, uspešnog sportistu ili autora bestselera. Naša budućnost umnogome je oblikovana silama izvan naših dometa kontrole, uključujući već mnogo puta pominjanu sreću, zatim genetiku i neke druge varijable određene rođenjem. Stoga, mnogi od nas biće prosečni u svojim uspesima.
Pa, pita se Rajšerova, gde je tu problem? Zapitajmo se zašto tako neupitno oplakujemo ideju da budućnost naše dece nije svemoguća i bezgranična. Zašto toliko ljudi lamentuje nad mogućnošću da će njihovo dete možda biti prosečno?
Naša budućnost umnogome je oblikovana silama izvan naših dometa kontrole, uključujući već mnogo puta pominjanu sreću
Rajšerova smatra da je neophodno naglasiti da ona ne zagovara princip da se od dece ne očekuje najbolje što mogu i umeju, niti da ih ne treba ohrabrivati da vredno rade i istraju, već da se fokusiranje na uspeh per se naposletku ispostavi kao medveđa usluga za sve. Kada stvorimo takvo mentalno okruženje da se izuzetan uspeh smatra boljim od prosečnog – odnosno, da su oni veoma uspešni posebni i bolji od onih prosečnih – mi tako istovremeno umanjujemo dečju sposobnost da cene i poštuju i sebe i druge.
Izvor: Nedeljnik
Bravo za tekst! Konačno realnost!