A božićni kolač, – ah, Bože moj, kako je samo umela da udesi naša nana: božićni kolač! Pod njime i žita, i ora, i šljiva i novaca i – svega.
Zatim deda ponovo ustade punom čašom, pa samo što otpoče:
– Moju unuku – veli – i ze… – pa zajeca i onemi namah.
– I zeta i bracu – dopuni bába. – Neka su nam živi… – pa i on zastade. I njemu se nešto prepreči u grlu.
I svi jecaju i plaču, a mi se uzverili, zglédamo se. Dok se najposle i Marku ne rastuži, pa ti on udesi svoje gajde. Njemu žao, što nana plače.
To nam je prvi Božić bez naše sejke. Već skoro godina kako se odvela u varoš. A i braca je kod njih na školama. Kako on tek ume „Roždestvo“! On tek ume! Ono đački!
– Bar da su bracu poslali – veli nana, a vlažne joj oči.
– E – veli bába i nepravo mu – neka – veli – ni oni ne budu sami!
– Natoči – veli deda, pa poče neku stihiru, što samo još bába ume ponešto da mu pomaže. I Števa pojac zna tako.
Najedared lupnu neko u prozor.
Ućutaše.
– Ko je?
– Je li slobodno pevati?
– Jeste! – viče deda razdragan malo od pića, a malo onako.
– A vi puštajte! – viče onaj spolja.
Iziđe neko da ga pusti, a mi nagađamo u sebi, ko je.
Svi ukočismo poglede, a on još spolja veze glasom, misliš u srebrno zvono bije:
– Roždestvo tvoje!…
– Braca! – kliče bába.
– Braca! – pocikasmo svi odreda. I poskakasmo oko njega.
A on stao nasred sobe, pa poji „Roždestvo“ i smeška se, a nama se namah svima srce otkravi.
Udarismo i mi, pa…
– Anđeli moji! – jeca deda i grli nas.
– Hristos se rodi…
– Voistinu! – odgovara deda, pa ga obasipa poljupcima i suzama.
– I…
– I…? – povikasmo svi radoznali.
– I unuče babi!
– Praunuče! – kliknu deda, i skoči kao da će da poigra.
Sejka rodila.
Ne razumesmo, šta je to tako zdravo lepo, al’ tek i mi se radovasmo.
– Šta je pita bàba i kao milo mu i ne ume da se nađe.
– Sin! – završi braca, pa se poče ljubiti s nama i sa nanom.
– Sin… Zar sin?… He muku mu njegovu, nek je živ, nek je zdrav!
I sad poče još veselije, još burnije…
Nana uzela pa zapitkuje bracu kako ovo, kako ono; mi se valjamo po slami, sretni što nas niko ne psuje, a bàba i deda liju čaše, rođenčetu u zdravlje. Sve unuku i praunuku! Već im i oči zasijale.
– To će biti…
– Šta – veli deda razjaren – taj će Kosovo da osveti, taj bogme… Znam ja!
I opet jednu srknuše.
– A jel’, a punačak, veliš, a?
– Punačak – kaže braca.
A bábi se smeška brk, sipa vino, poji „Roždestvo“ i pliva u radosti.
– Pa baš drečan, a?
Braca klimnu glavom.
– Drečan dašta! – hvali se deda – zar da ja… Još kako drečan!
– I plače, je li, glasina, a?
– Plače – veli braca.
– Daj, bàba, vina!
A nana se smeši i nosi. Nosi srećna majka.
Još nekoliko srknuše. I san već da ih svlada, a bàba još gudi pomalo „Roždestvo“ i grca u sreći.
– Da, da. bogme… Junak je to… Jaki, a?… Eh, krv je to… Plače… Neka, neka rode…
– Roždestvo tvoje Hriste Bože naš…
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Nema komentara.