Stisnimo zube i prepustimo ih svetu do određene granice. Deca moraju biti izložena umerenom nivou frustracije da bi naučila da se sama suočavaju s budućim životnim problemima.
– Kako to tumačite?
– Težnja savršenstvu vodi želji za apsolutnom kontrolom i opsesivnošću jer su to jedini načini da sve držimo pod kontrolom i izbegnemo neke od najneugodnijih ljudskih osećaja poput nesigurnosti i neizvesnosti. A to nije moguće.
Svi moramo da zapitamo postaje li naše društvo toliko takmičarsko da ne možemo dovoljno brzo psihološki da evoluiramo? Ako zapitamo bilo koje dete već u osnovnoj školi s kolikim je uspehom završilo razred, odgovor će vrlo verovatno biti na dve decimale! Koliko svoju decu teramo u područje negativnog, malignog perfekcionizma?
S druge strane, mladi ljudi, adolescenti odluke donose na bazi emocija – važnije je koji je fakultet upisao njegov prijatelj nego neko “racionalno” razmišljanje, oni nisu u stanju da razmišljaju o daljoj budućnosti i ne mogu da donesu racionalnu odluku a mi ih stavljamo u poziciju da su prisiljeni da odlučuju. Ako se izbor škole ili fakulteta pokaže pogrešnom odlukom, to postaje izvor stresa za njih.
Žurimo da nam deca odrastu, a ne da postanu ljudi
– Kazali ste takođe da je svako dete proizvod svojih roditelja. Kakva je uloga porodičnog vaspitanja u epidemiji stresa i anksioznosti?
– Postoji čitav niz teorija psihološkog razvoja, a ni jedna ne daje sve odgovore. Jedna od klasičnih teorija je teorija socijalnog učenja – u svakom slučaju nesigurna okolina, nesigurni roditelj koji je i sam teskoban i pod stresom ne može na optimalan način da udovolji idealnim zahtevima podrške dečjih potreba.
Pogotovo ako je dete u bližoj okolini bilo izloženo stresnim događajima koji šalju poruku opasnosti i neizvesnosti. Kako to predočiti prosečnom čitatelju? Zamislimo dete koje je tek prohodalo i padne bez ozlede. Šta je njegova prva reakcija? Okrene se i pogledom potraži izraz lica i reakciju majke.
Svesno ili nesvjesno rečima i gestoima “pazi”, “pašćeš” i uzvicima straha uzgajamo u detetu osećaj da je svet opasno mesto i da je najsigurnije biti blizu staratelja. Takva deca se teže odvajaju od poznatih osoba i slabije uklapaju u nove okolnosti, postaju oprezna i teskobna.
Poruka bi bila – stisnimo zube i prepustimo ih svetu do određene granice. Deca moraju biti izložena umerenom nivou frustracije da bi naučila da se sama suočavaju s budućim životnim problemima. Istraživanje koje je uključilo 200.000 dece širom svijeta, u kojem sam i sam učestvovao, pokazalo je da je prezaštitnički odgoj jednako štetan kao i strogi “vojnički”. U svemu treba naći meru, a “recept s tačnom razmerom sastojaka” ne postoji.
Izvor: Jutarnji.hr
Rani podsticaj je opasan mit
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Ranko Rajović: Škola ne služi da deca nauče matematiku i fiziku, već da razviju kompletnu ličnost
O nedostatku empatije kod dece Ranko Rajović je govorio u podkastu “Agelast” sa autorom i voditeljem Galebom Nikačevićem. “Kad imaju problem sa empatijom, oni se ne snalaze. Oni reaguju drugačije,...
Nema komentara.