Volela bih da sam više, mnogo više propitivala svoje babe i dede kako je to bilo kada su oni bili mladi. A sigurno bi mi pričali o svemu…
Foto: Freepik
Piše: Željka Kurjački, psiholog
„Pa šta je drugo uloga baka i deka“, kaže moja klijentkinja, „nego da pričaju unucima kako je to nekada bilo, kada su oni bili mali.“
I u pravu je.
Imati bake i deke je vredno iz bezbroj dobrih razloga.
Ali ima jedan razlog meni omiljeni.
Ako si imala baku koja ti je pričala kako je to bilo kada je ona bila mala, ti imaš pravu pravcatu vremensku mašinu. Sva njena sećanja su tada i tvoja, jer ih samo ti poseduješ u tom obliku i niko više.
Bogata si za iskustva iz vremena u kojem nisi čak ni živela.
I kada gledaš filmove iz tog vremena ili serije, ili čitaš roman, možeš da zamisliš detinjstvo ili mladalaštvo tvoje bake i mnogo ti je onda milije to što čitaš, i nekako više tvoje.
Ja sam sve moje bake i dede dobro upoznala. I mnogo sam bogata zbog toga.
Kada se u nekom romanu pojavljuje neki deka koji je onaj pravi starinski deka, skroman, čestit čovek, stidan, povučen, ja znam tog dedu jer takav je moj deda bio. On je bio kolar, pravio je kola za konje. Živeo je seljačkim načinom života, ustajao kada sviće, legao kada zalazi sunce, držao volove, kokoške, svinje. U svinjcu bezbroj gnezda lasta po zidovima. Moja baba je nosila kecelju sa velikim džepom i u džepu orah, ekser, šibica, maramica, ruzmarin, papirići razni, neke ljuspice. Imala je uvek povezanu maramu oko glave. U njihovoj kući u Nadalju nameštaj je bio stari, starinski, teški ormani, stari veker na navijanje pored kreveta, šivaća mašina, stari bokal vode i čaša u spavaćoj sobi, ako noću ožedni neko ili da popije lekove uveče. Njihova kuća mogla bi da prođe i kao kulisa za neki film sa početka dvadesetog veka.
Mnogo mi je zanimljivo da gledam u serijama i filmovima isti takav nameštaj, iste teške drvene krevete i ormane, i lavabo u sobi i sve tako, ali u toj sobi neka mlada devojka živi. To je nečija devojačka soba. Mnogo mi je lako da zamislim moju babu kada je bila devojka i kako je njena soba mogla izgledati tada.
Druga moja baba je bila sasvim druga priča. Ona je bila moderna. Volela je moderne stvari, novi nameštaj. Deda je bio završio fakultet i bavio se politikom jednako vredno koliko i poljoprivredom. Sa mojom babom vodila sam moderne razgovore, one o momcima. Sa dedom o tome šta je važno u životu i kakav čovek treba da se bude.
Sećam se i moje prababe. Sećam se da je imala mnogo dugu belu pletenicu podvijenu u punđu ispod marame. Videla sam jednom njenu kosu kada se spremala za spavanje. Ona je volela mačke i geografiju. Imala je atlase razne i uvek je znala s koje strane vetar duva, gde je negde sever, gde istok i takve stvari. Nemam mnogo sećanja na nju. Ne sećam joj se glasa, ni je li pričala oštro ili blago. Znam samo ono što su mi drugi pričali o njoj. Jednom smo je mali komšija i ja polili, namerno, vodom sa terase i to sećanje mrzim.
Volela bih da sam više, mnogo više propitivala svoje babe i dede kako je to bilo kada su oni bili mladi. A sigurno bi mi pričali o svemu, o tome kako su dobijali batine od tate zbog nečega i kako su u školi učili jestastvenicu i matematiku i šta je tada bilo najveća sramota da uradiš kao dete. I kako su pravili lutke od klipa kukuruza, pa je svila bila kosa, ili od starih čarapa. Volela bih da sam sačuvala jednog dinosaurusa kojeg mi je baba na mašini sašila. I jednu suknjicu. Pitala bih ih za njihova najstarija sećanja. Pet najdražih događaja iz detinjstva. O najboljim drugarima. Šta su nosili u torbi u školu. Je li učitelj imao brkove i kakve je haljine nosila učiteljica. Kako su deca bila kažnjavana kada bi bila nemirna. Pitala bih ih o njihovim omiljenim životinjama iz detinjstva. I prvim ljubavima. O odeći i nakitu bih ih pitala sigurno. Odakle im nakit, kako su šile ili kupovale kapute i haljine. Kako su gradili prijateljstva. Kako je to bilo imati malu bebu tada. Čime su se služili da joj skinu temperaturu ili kada beba neće da jede. Odakle je dolazila odeća za bebu. Sve ja to znam iz tuđih priča, ali volela bih da sam od njih čula.
I zato, ako imate bake i dede, pitajte ih sve što vam padne na pamet. Nema šanse da ne možete da nađete bar nešto što vas zanima. Pitajte ih ono što vas sada muči, pa vidite kako su oni to rešavali tada. Kako su volele sebe ako su mislile da su debele ili da im je nos veliki. Kakve su ih nesigurnosti uopšte mučile. Kako su rešavale probleme u vezama. I posle u braku.
A ako ste baka, pričajte svojim unucima o svemu.
Nema šta da ih ne zanima, to moraju da znaju.
To je vaša dužnost, ja bih rekla, da prenesete porodična sećanja onima kojima po pravdi boga i pripadaju.
Izvor: Željka Kurjački
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: PORODICA
Hoćemo li se buditi u panici najstrašnijih slutnji, čekati da telefon zazvoni misleći da je sve propalo?
Hoćemo li prepoznati da kao roditelj rastemo? Znamo li kako izgleda roditeljstvo - pre nego što ga doživimo? Može li se opisati rečima taj osećaj? Biljana Vasić, profesor srpskog jezika...
Praznici su povod za šalu i smeh u teoriji, ali…
...u realnosti, praznici su povod da jedni druge hvatamo za guše (figurativno, molim vas), svađamo se oko najrazličitijih tema, otvaramo stare rane i pingpongujemo osećanja ogorčenosti i krivice. Prilikom jednog...
Da mogu ponovo živeti, da dobijem drugu priliku – pravila bih više greški
„Da mogu ponovo živeti, pravila bih više greški. Više ne bih pokušavala biti savršena, bila bih opuštenija, popustljivija. Bila bih mnogo hrabrija nego ikada ranije na svom putovanju. Zapravo, jako...
Bojana Nešić: Zamišljam jednu mamu koja skuplja svu snagu ovog sveta kako bi mogla da drži jednu ruku
Bojana Nešić je upravo o takvom jednom slučaju pisala je i na svom Facebook profilu: "'Pre par meseci imala je epi napad po prvi put u životu,' rekla je. Videla...
Nema komentara.