Pišem ovaj tekst u nadi da će kolege koje sa uspehom i osmehom obavljaju ovaj sveti poziv prestati da traže uzroke lošeg statusa prosvete u drugima. Uzroci su među nama, u zbornici.
Piše: Snežana Golić, pedagog
Malo-malo pa osvane tekst u kom prosvetari predstavljaju svoju nezavidnu poziciju, pozivaju roditelje i celokupno društvo na saradnju, razumevanje. I treba. Da bismo znali kako je nekome moramo „obuti njegove cipele“. Ali hajde da sagledamo iz ugla roditelja.
Kada roditelji uđu u školu nije nemoguće da će sresti nemrštena lica, drske i nepristojno obučene osobe a sa dnevnikom u ruci. I to postoji, a ne samo takav roditelj. Velika je verovatnoća da će roditelji biti tretirani bez imalo razumevanja, slično kao da su samozvani gosti u 15 h posle podne. I to nedeljom.
Mnogi prosvetari hvataju se za glavu jer je roditelj nerealan. Naravno da jeste i to je dobro. Da nije tako, ulice bi bile prepune ostavljene dece. Znaju deca da budu nepodnošljiva svima, sem svojim roditeljima. Tako su nastale „ljubičaste naočare“ roditeljstva.
Ja, kao roditelj i prosvetar, molim sve ljude koji rade sa decom da se osveste i razumeju da je roditelj toga dana svoje srce na dlanu dao njima. Svoje sve im je poverio. Polako rukujte “materijalom” koji oblikujete. Sami ste izabrali da radite tako značajan posao. Nije bitno šta ko misli, govori ili koliko plaća. Vi znate da za dete reprize ni jednog perioda odrastanja nema, da je samopouzdanje dece na staklenim nogama i da nije lako uklopiti se u društvo, a ni pratiti plan i program. Ne znate? Manite se rada sa decom!
Sami ste izabrali da radite tako značajan posao. Nije bitno šta ko misli, govori ili koliko plaća.
„Sve je to iz kuće.“ Nije tačno. Mnogo je i iz vrtića i škole. To su pre svega vaspitne ustanove. Roditeljstvo se ne uči, ne polaže i nema ograničenja. Baš zbog toga ste vi učili, polagali i odabrani ste. Zato što znate ono što roditelj možda ne zna. Učili ste kako da detetu priđete, kako da ga motivišete, kako da smirite roditelja i kako da iskoristite potencijale deteta koje niko sem vas ne može da prepozna i razvije. Ako ste prepustili roditelju da „vodi igru“ – promašili ste profesiju!
Nije zadatak samo roditelja da uči dete ponašanju u kolektivu, niti da bude deo tima. I vi ste tu da deci pomognete da postanu grupa koja se međusobno ceni i podržava.
Verujem da je teško kada ne možete decu da izbacite sa časa i time obezbedite problematičnoj deci da se druže za vreme nastave bez nadzora. Teško je i kada ne možete da kažete „vadi papire, kontrolni“, kad god ne pronalazite način da smirite učenike. Ali teško je i poslušnim đacima da deset puta mesečno rade kontrolni, jer Perica priča na času. Svaka FORMALNA provera znanja nosi sa sobom stres. Zar nekome to nije jasno, pa svake nedelje daje kontrolni zadatak od petnaestominutnog do stominutnog. To nikome ne donosi dobro. Baš nikome.
Nema komentara.