Sudeći prema naučnim saznanjima, vi ste već uradili najveći deo tog „oblikovanja“ – jednostavnim prenošenjem gena na bebu.
Razmislite još jednom
Kada je reč o ličnosti, izgleda da sva druga okruženja vrše snažniji uticaj na dete od onoga koje roditelji kreiraju u domu. Ova teorija postala je deo psihološke nauke od 1987. godine, kada je britanski psiholog Robert Plomin objavio naučni članak pod nazivom „Zašto su deca iz iste porodice toliko različita?“
Analizom studija o blizancima i usvojenoj deci, Plomin je sugerisao da normalno okruženje u kojem odrastaju rođena braća i sestre – koje uključuje stil roditeljstva, kao i raspoloženje i prioritete u celoj porodici – ne formira ličnost, niti utiče na psihološki razvoj. Termin „normalno“ znači odsustvo fizičkog i mentalnog zlostavljanja ili zanemarivanje potreba dece. Takođe, normalno okruženje je i ono u kojem se roditelji ne ponašaju previše zaštitnički niti su pak previše zahtevni prema deci.
Najjasniji dokaz za Plominov zaključak jeste istraživanje o usvojenim dvogodišnjacima odgajanim sa drugom decom s kojom nisu u biološkom srodstvu.
Pod pretpostavkom da način odgajanja deteta snažno utiče na definitivno formiranje ličnosti, logično bi bilo očekivati da su deca odrasla u istoj porodici karakterno sličnija nego slučajni prolaznici na ulici. To, ipak, nije tako. Okruženje koje utiče na formiranje ličnosti, smatra Plomin, nije ono u porodici, već izvan nje.
Uz takve prijatelje…
Američki istraživači otišli su korak dalje u podržavanju ove teorije tvrdeći da na decu uglavnom utiču vršnjaci. Drugi psiholozi smatraju da na formiranje ličnosti utiče način na koji nas drugi ljudi doživljavaju. Osobine poput izgleda i inteligencije utiču na to kako će nas drugi ljudi videti, tako da se njihova reakcija na nas duboko ugrađuje u našu ličnost.
Naravno, sve ovo ne znači da je uticaj roditelja i porodice manje bitan faktor u razvoju deteta. Zadatak roditelja jeste da detetu olakšaju ulazak u svet, kao i da ga usmeravaju, podržavaju, hrabre i pokazuju šta je u tom svetu dobro a šta loše. Na kraju krajeva, spoznaja da kao roditelji nismo apsolutno odgovorni za to kakva će nam deca biti donosi neku vrstu olakšanja. Ono nas oslobađa izvesne doze krivice i anskioznosti i pomaže da budemo opušteniji i bolji roditelji, svesni da svaka mala stvar koju učinimo, ili ne učinimo, neće ostaviti značajne posledice na razvoj deteta.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: U vaspitavanju deteta važni trud, zainteresovanost i pažnja majke
O tome je govorila dr Biljana Pirgić, dečiji psihijatar: "Kad pričamo o tome šta deci treba i kako ih treba podizati jako je važno da razgraničimo šta su potrebe, a...
Dr Ramani Durvasula: Mentalno zdravlje se meri fleksibilnošću psihe
Dr Ramani Durvasula je licencirani klinički psiholog i profesor psihologije, govorila je o mentalnom zdravlju i značenju fleksibilnosti naše psihe - kako se prepoznaje, zašto je važna i na koji...
Pedagog Snežana Golić: Kad bi meni dali da osnujem školu…
Škola koja se mnogo čudi znanju i ponašanju svojih đaka, koju nervira to što su deca deca, ne može biti dobra škola. Deca koja nemaju sreće sa porodicom, morala bi...
Treba li deca da se takmiče?
Piše: Ljubiša Jovanović, najpoznatiji srpski flautista i redovni profesor Fakulteta muzičkih umetnosti u Beogradu Poslednjih nekoliko godina svedoci smo trenda porasta broja takmičenja mladih muzičara. U svakom gradu, svakoj opštini,...
Nema komentara.