Sada ću možda reći nešto što će većinu roditelja razljutiti, ali najvažniji razlog što svoju djecu ne tjeram da me slušaju bez pogovora jeste taj što je vrlo lako naučiti nekog da sluša, ali ako ih tome naučim, onda će uvijek nekog slušati, a to ne želim.
Piše: Aleksandar Trifunović
Kada smo se prije nekoliko godina u Vojvodini zauvijek oprostili od bake, među njenim stvarima potražio sam kutiju starih fotografija, koju je ona čuvala kao najveće blago. Kad god smo dolazili, donosili smo joj naše fotografije, koje bi ona dugo gledala, prije nego bi ih spremila u kutiju. U kutiji sam pronašao njoj najdražu fotografiju – mama Ljudmila i ja fotografisani kod lokalnog fotografa. Nekada je to bio poseban događaj, kad fotograf dolazi, a porodica se uredi u svoje najbolje izdanje. Moja frizura na ovoj crno-bijeloj fotografiji najbolje objašnjava o čemu govorim…Baka Ljuba je jako voljela ovu fotografiju. Živjeli smo daleko i ma kako često dolazili iz Bosne, njoj je to bilo malo. Usamljenost se lakše podnosila uz crno-bijele uspomene u njenim rukama. Koliko ih je samo puta pregledala, pomislio sam. Da li će nama naša djeca nedostajati koliko smo mi nedostajali svojim roditeljima, pitam se kao roditelj često.
Porodične fotografije
Iako često koristim foto aparat, svoju porodicu fotografišem rijetko. Ne trčim za svojom djecom da zabilježim baš svaki trenutak njihovog odrastanja. Držim to nepotrebnim. Volim da se dobro osjećamo na rijetkim porodičnim fotografijama. One su naše ikone. Zamišljam kako će im nekada one značiti, kao što meni znače one koje čuvam. Imamo običaj da se fotografišemo svake godine posljednjeg dana ljetovanja, kada smo odmorni, zadovoljni, osunčani…srećni. Tako nam je bilo u Grčkoj ove godine. Vozili smo se obalom Egejskog mora. S lijeve strane Atos, obasjan narandžastim suncem, uspješno se takmičio u veličini sa morem. Vesele koze u stadima gospodarile su magistralom, kao da su nas tjerale da zastanemo i još bolje pogledamo ovaj lijepi komad zemlje oko nas. Pjevušili smo u falšu neku domaću pjesmu koju svi znamo. Pomislio sam u tom trenutku da li će se naša djeca sjetiti ovog divnog ljetovanja i kako smo bili srećni ovih sunčanih dana, kada budu u našim godinama. Vjerujem da hoće, da će ga se sjetiti, kao što ću ja trenutke kada smo zajedno pamtiti kao najljepše u životu. Vjerujem da će živjeti bolje od nas, ma gdje to bilo. Da će zapamtiti Grčku, Sitoniju, more, prva plivanja i sunce, koje ovdje zalazi božanski, taj trenutak kad crvenilo i purpur prosut morem na trenutak prolaznost učine smislenom.
Marija i Mihaela
Ime Mihaela dobila je po Miholjskom ljetu, po tim rijetko toplim jesenjim danima. Pojavila se pred ponoć, babica je iznijela iz sale i pokazala mi je. Po glavici je bio prosut dječiji puder, ili nešto slično tome. Plakala je jače nego što je mogla, a meni su se odsjekle noge. Buljio sam u nju i nisam znao šta da radim, ne zbog nespretnosti ili straha, ne, bila je jednostavno neodoljiva. Takva je ostala, takva će znam i ostati. Ma kako tim nevaljalim argumentom uspješno nervira Mariju, neoboriva je činjenica da, iako njih dvije volimo isto, nju volimo duže.
Marija, iako je došla druga, ne daje prednost nikome. Rodila se u velikom stilu, taman u trenutku dok je Banjaluku zatresao zemljotres i zamalo na sestrin rođendan. Kao da je htjela da joj poruči, Mihaela, sa mnom nema zezanja, od danas dijelimo sve. Od tada voli svoju sestru više nego bilo koga. Prošla je hrabro jednu operaciju. Razmazili smo je i ne žalimo. Žao mi je što baka Ljudmila nije doživjela takvu frajericu.
Biti dio njihovog odrastanja je golemo. Učimo od njih. Svoje su do maksimuma, pa makar i na sopstvenu štetu. Valjda će vremenom taj poznati stav da omekša…
Odrastanje
Godine nas ne štede. Djeca koja rastu najbolji su dokaz brzine prolaska vremena. Roditeljstvo je teško, nema recepta i neću to ni pokušavati u ovom tekstu. Milica i ja se trudimo. Teško je, laže svako ko kaže drugačije. Svako dijete je svemir za sebe. Imamo dvije kćerke, Mihaelu i Mariju, i ma koliko su slične, razlike su velike. Pomislili smo da će nam lakše biti sa mlađom, ali ona je nametnula svoja pravila nama, prije nego smo mi uspjeli svoja nametnuti njoj. Kao i starija joj sestra. Zbuniš se u trenutku kada kreneš da poljubiš i pomaziš svoje čedo, a ona ti se izmakne i istrči iz stana jer joj je prioritet igra s drugarima. A do juče ti nije htjela iz naručja. Trudim se da djeci budem partner u odrastanju, iako znam koliko to može biti pogrešno, uhvatim sebe kako se trudim da budemo drugari. Vrlo često mi se to obije o nos. Tako da držim da treba napraviti granicu i postaviti stvari tako da se zna ko je ko, ko roditelj, a ko dijete i insistirati na tom odnosu dok god je potrebno. Jer ja sam svoje roditelje razumio tek kad sam i sam postao roditelj. A sa ove distance, mogu reći da su jako dobro obavili posao sa mnom i sestrom.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
”Ja sam odrasla u patikama s pijace”
Nosila sam odeću koju je pre mene nosilo bar dvoje, a onda je prelazila u ruke druge dece (neretko i dečaka). Pila sam vodu iz bunara, ponekad i sa česme....
Problemi koji se javljaju kad je roditeljima najvažniji školski uspeh deteta
Roditelji često greše kada, umesto motivacije i podrške, deci stavljaju do znanja da je školski uspeh važniji od njihovih socijalnih veština i emocija. Istraživanja pokazuju da kod dece takva očekivanja...
Kako da vaš roditeljski instikt bude jači od pritiska okruženja
Piše: Dragana Aleksić Roditeljstvo je proces i samim tim nije ni statično niti ograničeno vremenom u kojem će se stvoriti željeni rezultati. Aktivnosti i odgovornosti roditelja, ali i sami roditelji,...
Otrovni efekti roditeljskog: „Sram te bilo!”
Posramljivanje je jedan od najstarijih alata kojim se roditelji koriste kad žele da disciplinuju svoju decu: „Sram te bilo, opet si se upiškio u gaće!”, „Pi, kako te nije sramota,...
Nema komentara.