Vlasnica, koordinatorka i pedagog Razvojnog centra „Faktor“ iz Novog Sada Snežana Golić ima višegodišnje iskustvo u radu sa decom. Nakon osam godina rada u srednjoj školi i tri u vrtiću, kreirala je autorski program vaspitanja dece kroz umetnost, „Iskrice“, vlasnica je i glavna i odgovorna urednica portala o roditeljstvu „Detinjarije“, koordinatorka e- knjižare „Kompas za samoobrazovanje“ i saradnica Zavoda za sport i omladinu na predmetu Osnove pedagogije u sportu. U Aneksu Biblioteke šabačke u ponedeljak je održala predavanje „Između tradicionalnog i modernog roditeljstva“, a povodom obeležavanja 100 godina postojanja Pedagoškog društva Srbije. Moderatorke su bile Biljana Drobnjak i Danijela Živanović.
– Smatram da je tradicionalno vaspitanje dobro u smislu da se pita onaj koji je iskusniji, stariji i više zna, a to su uglavnom odrasli. Međutim, budući da su neki od nas u prošlosti jako zloupotrebili tu poziciju da su odrasli uvek u pravu, tradicionalno vaspitanje je moralo da padne. Mislim da je prisutno određeno nerazumevanje ljudi koji su isključivo za tradicionalno ili moderno vaspitanje, u suštini, to nije crno- beli svet. Potrebno je preuzeti sve ono što je produktivno, dobro i konstruktivno iz jednog i drugog modela, ali tradicionalan način vaspitanja mora da se preispituje stalno. Učiti dete da su odrasli uvek u pravu veoma opasno, jer i nekima koji su silovali decu i koji su ih psihički i fizički maltretirali ste na taj način dali moć- navodi Snežana Golić za „Glas Podrinja“ i dodaje da u struci ne postoji saglasnost oko definicije modernog roditeljstva.
– Poruka roditeljima je da je ta nauka „na tankim nogama“ i da će morati da uključe kritičko mišljenje ukoliko postoji mogućnost. Znači, uzmite više izvora, više pedagoga, uvažite i starije osobe iz porodice, bake i deke koje su podigle decu, pogledajte šta rade prijatelji koji su primer srećnih porodica, pa od svega toga napravite neki model za sebe. U suštini, ono što ja smatram modernim vaspitanjem je da se mnogo više pazi na zaključke. Ako mi detetu dok je malo govorimo da bude poslušno u svakoj situaciji, prosto ne mogu da shvatim da će se iz takvog modela razviti kritičko mišljenje. Moji roditelji su prosvetni radnici, iz tog razloga ispadne da sam jako moderno vaspitana. Nisu se preterano utrkivali, nisu ni donosili odluke na moju naredbu. Prosto su me pustili, dali mi prostora da dišem, da sam prihvaćena onakva kakva jesam. To je neka dobra osnova za razvoj kritičkog mišljenja- rekla je Golićeva.
Šta vas je podstaklo da napravite program?
Višegodišnje iskustvo u praksi. Radila sam dugo u srednjoj školi i učinilo mi se da je početak svih problema sa kojima se suočavamo mnogo ranije, pa sam prešla iz tih razloga u vrtić, gde sam nakon tri godine rada to i potvrdila. Kao vizionar koji voli nove pristupe, pokušala sam da sama napravim program i to je uspelo. Sad sam u neformalnom obrazovanju, gde su programi koji podrazumevaju deo tradicionalnog, deo modernog vaspitanja, mnogo više igre nego pristupa učenju kakav ima škola, tako da sam direktno u nastavi sve vreme, za razliku od pedagoga. Program je vannastavni, zove se „Iskrice“ i pohađaju ga dva puta nedeljno, međutim, velika razlika između tog i ostalih programa je ogromna podrška roditeljima. Primetila sam da je ključ neobrazovanost roditelja na teme koje su jako bitne, a njima to obrazovanje nije dovoljno ni ponuđeno. Nije da oni nisu hteli ili da odbijaju saradnju, već su ti programi njima pogrešno predstavljeni. Sve što je predstavljeno roditeljima kao pomoć u suštini je pomešano sa nekom pretnjom i tvrdnjom da nisu dovoljno dobri i da sve ide iz kuće.
Uzmite više izvora, više pedagoga, uvažite i starije osobe iz porodice, bake i deke koje su podigle decu, pogledajte šta rade prijatelji koji su primer srećnih porodica, pa od svega toga napravite neki model za sebe.
Roditelji su onda masovno odbijali saradnju, dok smo mi okrenuli drugačije priču- da razumemo sve njihove greške i da je sasvim normalno, s obzirom na to da neko nema kompetencije, niti mu je neko ponudio i pomogao da ih stekne, greši i da smo tu da zajedno kroz sve to prolazimo. Konstantno smo u kontaktu sa roditeljima i zajedno delimo odgovornost. Samim tim je i rezultat njihovog rada sa decom koji je ključan u vaspitanju mnogo bolji, pa je i nama lakše da radimo. Mislim da smo se dobro umrežili i da je to najveća razlika.
Kako to praktično izgleda?
Sa decom se puno toga radi kroz igru. Na primer, pedagoški deo, uticaj na njihovo vaspitanje je kroz muziku. Radimo autorske pesme sa zaključcima koje kao pedagog biram i pevamo. Ne držimo predavanje, nego učimo pesmice. Kroz njih pričam šta znači „Um caruje, snaga klade valja“, šta znači podrška sestri, bratu, ispod istog srca ste porasli nemojte se svađati… Oni više vole to da pevaju nego da im neko priča o tome. Kroz igru, pesmu, uz puno motoričke aktivnosti. Dok plešu, skaču, istovremeno i uče neke stvari za koje se u formalnom sistemu sedi i ne pomera sa stolice, što po mom mišljenju nije u skladu sa prirodom dece. Program ide paralelno sa vrtićem i školom, upisuju se sa minimum tri godine. Bila je ideja da traje do devete, međutim, još uvek su tu i lepo im je, pa im pravimo nove programe svake godine. Više od 4000- 5000 njih je prošlo program „Iskrice“, prilagođen prosečnoj deci, dok je u „Faktoru“ taj broj mnogo manji, jer se više bavi decom kojima je potrebno malo podrške u razvoju.
Gde su greške u radu sa decom? Kako pomažete roditeljima da pronađu balans?
Prvo, sami ciljevi, očekivanja roditelja bi trebalo da se prošire, da ne bude samo fokus na ocenama, već na široj slici o tom detetu, svemu onom što ne možemo da ocenimo, a to je odnos prema roditeljima, baki, deki, prema svojoj sobi, svom društvu, kako se snalaze na rođendanima… Kada bismo mi dali svemu tome ocene kao što dajemo reprodukciji znanja u školi, onda bismo imali neku prosečnu ocenu dece potpuno drugačiju nego trenutno. Mnogi roditelji su fokusirani samo na ocene i tu prave u suštini ogromnu grešku. Međutim, i pre toga, u vrtiću, oni imaju očekivanja koja su dokaziva. Jesi li naučio napamet pesmicu, da li znaš slova, sve što je merljivo, a promiče im ono što je nemerljivo, a mnogo važnije- odnos između njih, što je u stvari temelj za sve kasnije. Tu se često odnosi odmah u startu poremete zbog nerealnih očekivanja, onih koja su u skladu sa njihovim karakterom, a ne sa karakterom tog deteta.
Tako se meni desilo da ja koja sam pričljiva dobijem ćerku koja je potpuno drugačija od mene. Ako ne učim i pokušavam od nje da pravim sebe, poremetiću joj prirodni razvoj i sve kasnije će ići teško. Jedna od bitnih tačaka je da tu decu sutra neće usrećivati mama i tata, već potpuno drugi ljudi, nova porodica, posao, prijatelji, kumovi. Puno radimo na tome da roditelji shvate da ih pripremaju za dobre odnose sa ljudima koji će ih usrećiti, što negde isključuje prezaštićivanje i da im se ugađa previše, pa da oni budu nesposobni za te nove odnose, jer im ništa nije dovoljno dobro, ili zanemarivanje, gde si ti uvek onaj koji ćuti i trpi. To su neka dva ekstrema. Moja iskustva govore da, ukoliko smo mi odrasli dobro, i deca su sa nam dobro. Mislim da je institucija ta koja pruža ruku upravo tad kad porodica zakaže, a mi smo počeli da baš tad odbijamo saradnju.U mom načinu rada je obrnuto. Gde je veći problem sa porodicom, uključena sam više, gde je manji problem, meni je lakše.
Izvor: glaspodrinja.rs