Možemo li se vratiti korenima i omogućiti našim najmlađim generacijama da, uprkos svojim neodložnim obavezama, ipak mogu da uživaju u stvarima koje su nama tako dragocene i kojih se tako rado sećamo?
Foto: Freepik
Često čujem kako odrasli pričaju mlađima o njihovom detinjstvu. Čuvenim igrama napolju, ostajanjem na terenima dok roditelji žustrim tonom ne pozovu u kuću i izobiljem drugara koji jedva čekaju sutra da se počne nova igra. Razmišljao sam zašto je to nestalo, istraživao da li ga zaista nema više ili je samo uspavano. Odgovor na koji sam naišao je da smo ipak mi, svi ”stariji”, glavni akteri ove priče.
Vodeći decu na sportove gde se od njih prave mini profesionalci, stavljajući akcenat na sve te ”tako važne” utakmice, sjajne trofeje, a onda i nametanjem različitih zadataka i brojnih obaveza stvorili smo pritisak da oni moraju biti najbolji. Ubedili smo sebe da moraju što više da treniraju, da što više uče i da današnje vreme ne dozvoljava prostor za grešku. A da li je to stvarno tako? Zapitajte se, vratite se u detinjstvo, zaronite u najdublja sećanja i videćete šta je zapravo tu ostalo. Ni zadaci, ni obaveze, ni žustar glas roditelja, ono što je ostalo jesu tereni i svi oni drugari sa kojima ste se igrali bez pritiska i sa pravom na grešku.
Možemo li se vratiti korenima i omogućiti našim najmlađim generacijama da, uprkos svojim neodložnim obavezama, ipak mogu da uživaju u stvarima koje su nama tako dragocene i kojih se tako rado sećamo?
Posmatrajmo kako se igraju, analizirajmo, učimo od njih, ima li šta lepše? Deca se ne ograničavaju pravilima, često vole da izmišljaju svoja, retko se svađaju i uvek pronađu rešenje koje čini svakoga srećnim, a da ne uništi samu igru. Ovaj princip može se primeniti i na grupne sportove za najmlađe i početnike.
U mnogim skandinavskim zemljama, deca između 6 i 9 godina ne igraju utakmice pod kontrolom sudija. Nema zvaničnih rezultata, nema brojanja datih golova ili koševa. Umesto toga, postoji samo jedno pravilo: igrajte se. Utakmice traju kratko, ne više od 15 minuta i tokom tog vremena, sve ekipe igraju na više različitih terena, u toku tog jednog dana svaka ekipa odigra 5 do 6 mečeva. Za sve utakmice važe ista pravila: nema zaustavljanja igre, nema stroge kontrole, nema sudija. Vođe ekipa i stariji volonteri stoje sa strane, ne kao treneri, već kao prisutni odrasli, spremni da pomognu ako zatreba, bez uticaja na igru. Sve ekipe vode računa da sva deca igraju, tako što nema izmena, već ako neka ekipa ima više igrača, na licu mesta se prave nove ekipe, a ukoliko nekoj ekipi nedostaje igrač ona neretko pozajmljuje igrača protivničke ekipe. Često deca izlaze iz okvira terena, daju nepropisne golove, simuliraju faulove. Zvuči kao potpuni haos, zar ne? Međutim, deca su slobodna da izraze svoje veštine i maštovito pristupe igri. Nema ograničenja. U ovakvom okruženju, deca se ne plaše grešaka, već uče iz njih. Kroz svoje greške, kroz treninge sa svojim trenerima bez pritiska, deca postepeno shvataju pravila igre.
Utakmice nisu mesto gde mala deca treba da se ispravljaju, uče ili koriguju. Utakmica sama po sebi stvara veliki stres, deca noću ne spavaju da ne bi izneverila porodicu i drugare, očekivanja su velika, jedan potez te često deli od osmeha najbližih do razočarenja ili pak najgoreg ravnodušnosti. Kroz ovakve utakmice, deca se uče važnim životnim lekcijama. Oni uče da je u redu grešiti i da greške nisu nešto što treba da se krije, već nešto iz čega se može naučiti. Ova iskustva grade njihovo samopouzdanje, podstiču ih da budu hrabriji i da se otvoreno suoče sa izazovima. Osim toga kroz igru bez sportskih pravila ona uče ona najvažnija a to su fer plej i timski duh. Deca uče važnost saradnje i podrške jedni drugima. Nema takmičenja za bodove ili pehare, već je fokus na radosti igre i zajedništvu. Ovakav pristup sportskim aktivnostima ne samo da razvija sportske veštine kod dece, već im takođe pomaže da podignu svoju svest sta su zapravo pravila i čemu ona zaista služe. Kroz ove igre, deca stiču dublje razumevanje o pravom značenju samog sporta, onog istinskog, gde je fokus na igri, zdravlju i druženju.
Odgovorno tvrdim da je to jedino i bitno. Nakon 10 godina profesionalnog sporta, jedino moja ljubav prema igri je ostala ista. To je onaj osećaj da teren delim sa svojim prijateljima i da me prate oni do kojima mi je stalo je jedina koje se i sećam posle svoje karijere. Ne sećam se golova, jos manje grešaka, samo se sećam tog prelepog osećaja da sam se igrao i uživao u njoj. Ne sećam se kritike i pravila, očekivanja i ciljeva, samo te istinske ljubavi prema igri. Zato nemojmo to oduzimati deci, dajmo im prostora da uživaju i rade ono što vole.
Autor: Vuk Stevanović, profesionalni sportista i trener mlađih kategorija
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: REČ STRUČNJAKA
Blagostanje je neobjašnjiv osećaj ali ga prepoznate kad ga vidite – Erih From
Na pitanje šta smatra mentalnim zdravljem, From je odgovorio: "Ono što ja smatram mentalnim zdravljem bojim se da se razlikuje od onoga što mnogi drugi psihijatri ili psiholozi misle da...
Danijela Budiša Ubović: Psihološka zavisnost od roditelja – snažno osećanje dužnosti drži decu uz roditelje
Psihološka zavisnost od roditelja u velikoj meri može uticati na donošenje odluka u životu pojedinca koji bi trebalo da živi svoj život i oblikuje ga kako misli da treba pa...
Dr Vladimir Đurić: Niko ne može sve, a i da može – džaba mu ako ga to košta mentalnog zdravlja
O mentalnom zdravlju, zdravom odnosu prema sebi i važnosti očuvanja dobre energije kao i prvim simptomima 'pregorevanja', dr Vladimir Đurić, doktor medicine, specijalista psihijatrije, edukant psihoterapije - rekao je sledeće:...
Danijela Budiša-Ubović: ‘Radovi u toku’ – značajna faza u procesu samospoznaje
Svaki pojedinac prolazi kroz sopstvene faze i procese samospoznaje - kao jednog značajnog puta do svoje prave prirode, do spoznaje svojih osećanja i načina na koji ćemo se sa njima...
Nema komentara.