– … Staklena cipelica joj je savršeno pristajala, i princ, srećan što je najzad našao svoju izabranicu, odmah je zaprosi, a oduševljena Pepeljuga pristade…
– I živeli su srećno do kraja života.
– Jeste, tako je bilo.
– A šta je bilo posle?
Posle je bilo ovako:
– Halo?
– Halo! Dobar dan, kumo draga!
– Jao, opet…
– Molim? Rekoh, dobar dan!
– Bio je dosad…
– Pa kako si mi, kumice? Kako zdravlje?
– Dobro, Pepeljugo. Isto kao juče.
– E? Baš mi je drago. Kao i juče!
– M-hm.
– Nego, kumo, razmišljala sam nešto…
– Ne sumnjam.
– Molim? Rekoh, razmišljala sam, znaš, bliži se taj bal o kom sam ti pričala… Znaš onaj bal?
– Znam, Pepeljugo.
– Pa, baš me je obuzela tuga, neka briga, kako da ti kažem, obuzima me neko plavetnilo…
– A-ha.
– Čudno mi se nešto dešava, čim zažmurim, pred očima mi plavo, plavo…
– Je l’?
– I baš sam se pitala – šta misliš o plavoj haljini?
– O, teško meni.
– Nekako, slagala bi mi se uz osećanja… Eto, čak sam sanjala noćas mene u toj plavoj haljini, zamisli!
– Zamišljam. Kao juče, kad si me terala da zamišljam žutu. I prekjuče roze.
– Nego, mislila sam, uz tu plavu haljinu da mi stvoriš teget cipelice, i uz njih tašnicu…
– Znam, znam, i tašnicu, i mašnicu, i ogrlicu, i narukvicu… kao juče.
– Možda i lepezu. Dopašće se princu!
– Uvek ista priča…
– I par minđušica.
– Sama sam kriva – ona okom, ja skokom!
– Šeširić, ako bude sunčano.
– Kumo, daj ovo, kumo, daj ono…
– Bolje, ipak, naočari za sunce.
– A kuma samo ispunjava želje!
– I, kumo?
– Šta – i?
– Pa, šta kažeš? Plavo?
– Pepeljugo, ti baš nemaš nikakva posla!
– Ja? Kako nemam? Spremam se za bal!
– A neku knjigu da pročitaš?
– Ali imam još samo mesec dana da smislim šta ću da obučem!
– Možda da izađeš, malo prošetaš? Da napraviš pitu od bundeve?
– Ha, ha! Smešna kuma. Jesi, jesi duhovita! A sad – haljina!
– Pepeljugo, preteruješ.
– Ja? Ne znam, kumo, kad si ti postala bezosećajna.
– Molim?
– Jesi, bogami. Da ja imam čarobni štapić, sigurno ne bih bila takva cicija.
– Šta?
– Pa, da. I da imam kumče, siroto siroče, ne bi me mrzelo da joj malu želju ispunim!
– Malu? Ti svakog dana…
– Zamahnem štapićem: bibiti – babiti – bop! I gotovo. Tako bih ja, od srca. Ali, kad je neko pod stare dane sebičan…
– Ja sebična? Pepeljugo, upozoravam te…
– Da nisi ljubomorna? Dok sam bila prosta, i družila se samo sa miševima, i ličila na miša, tad je sve bilo okej! Hoću haljinu – eto haljine! Ni pet, ni šest, puf! Cipelice? I to staklene! Puf! A sad, kad sam u trendu, kad sam moderna, kad sam dama? Ništa! Mućak!
– E, dobru si mi ideju dala! Dosta je bilo. Ček’ da vidiš, mućak-damo!
– Šta da vidim?
– Gde mi je štapić…
– Najzad! Dok ne povisim ton, ništa.
– Bibiti – bobiti – bop,
ne budi glupa ko top,
umesto punog ormara –
klompe i kecelja stara!
Puf!
– Šta? Gde su moje… Kakva je ovo grozota?!
– Da vidimo hoće li da se vrati pristojnost, zajedno sa starom haljinom.
– Nosim klompe! Skandal! Vraćaj mi haljine, cipele, sve moje lepe stvari, babetino!
– Ma jok.
– Babuskero bezobrazna!
– Nije pomoglo.
– Vraćaj! Vraćaj!
– Moraću zaista sve da vratim. Na početak.
– Šta?! Ne, ne, nikako! Kumo! Kumice…
– Bibiti – babiti – bam,
problem se neće rešiti sam,
premotaj priču, unazad skoči,
ovaj put dobro otvori oči!
Puf!
Bila jednom jedna dobra i ljupka devojka koja je živela sa svojom maćehom i ružnim polusestrama. Morala je da ih služi dan i noć, spavala je u kuhinji, pored vatre, i uvek bila uprljana pepelom. Zato su je zvali Pepeljuga…
Autorka teksta i ilustracije: Zorana Popović
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
Mermerna jaja – magija uz pomoć margarina
Farbanje jaja za Uskrs jedan je od najvažnijih rituala vezano za ovaj veliki Hrišćanski praznik. Svake godine se trudimo da trpezu obogatimo nekim novim trikovima i novim načinima na koje...
Dimitrije Vasiljević: Zahvalnost i za ono što imaš i za ono što nemaš – jer uvek si na dobitku!
Džez pijanista, kompozitor i edukator, Dimitrije Vasiljević, o tome kako se harmonija nalazi svuda oko nas i kako je sve muzika - kada gledaš na život iz perspektive nadahnjuća, večitog...
Dario Rosi o sećanjima: Kada bačena mreža povuče iz 3. osnovne Zorana R.
Sećanja na neke ljude, na njihov uticaj i ono što su mogli biti - da smo i njima i sebi dali priliku da se bolje upoznamo, da provedemo više vremena...
Dario Rosi: Kako sam rešio da ubrzam inkluziju u stariju ekipu iz kraja uz dva komada “Morave”
Koliko često donosimo loše odluke, šta je to što zapravo čini naš život, čega ćemo se sećati kada prođu godine, na šta ćemo se osvrnuti? Koji je to kompas koji...
Nema komentara.