spot_img
spot_img

ŠTA JE BILO POSLE – bajke za roditelje i decu: Kako je Pepeljuga preterala

– ... Staklena cipelica joj je savršeno pristajala, i princ, srećan što je najzad našao svoju izabranicu, odmah je zaprosi, a oduševljena Pepeljuga pristade... – I živeli su srećno do kraja života. – Jeste, tako je bilo. – A šta je bilo posle?
Ilustracija: Zorana Popović

Posle je bilo ovako:

– Halo?
– Halo! Dobar dan, kumo draga!
– Jao, opet…
– Molim? Rekoh, dobar dan!
– Bio je dosad…
– Pa kako si mi, kumice? Kako zdravlje?
– Dobro, Pepeljugo. Isto kao juče.
– E? Baš mi je drago. Kao i juče!
– M-hm.
– Nego, kumo, razmišljala sam nešto…
– Ne sumnjam.
– Molim? Rekoh, razmišljala sam, znaš, bliži se taj bal o kom sam ti pričala… Znaš onaj bal?
– Znam, Pepeljugo.
– Pa, baš me je obuzela tuga, neka briga, kako da ti kažem, obuzima me neko plavetnilo…
– A-ha.
– Čudno mi se nešto dešava, čim zažmurim, pred očima mi plavo, plavo…
– Je l’?
– I baš sam se pitala – šta misliš o plavoj haljini?
– O, teško meni.
– Nekako, slagala bi mi se uz osećanja… Eto, čak sam sanjala noćas mene u toj plavoj haljini, zamisli!
– Zamišljam. Kao juče, kad si me terala da zamišljam žutu. I prekjuče roze.
– Nego, mislila sam, uz tu plavu haljinu da mi stvoriš teget cipelice, i uz njih tašnicu…
– Znam, znam, i tašnicu, i mašnicu, i ogrlicu, i narukvicu… kao juče.
– Možda i lepezu. Dopašće se princu!
– Uvek ista priča…
– I par minđušica.
– Sama sam kriva – ona okom, ja skokom!
– Šeširić, ako bude sunčano.
– Kumo, daj ovo, kumo, daj ono…
– Bolje, ipak, naočari za sunce.
– A kuma samo ispunjava želje!
– I, kumo?
– Šta – i?
– Pa, šta kažeš? Plavo?
– Pepeljugo, ti baš nemaš nikakva posla!
– Ja? Kako nemam? Spremam se za bal!
– A neku knjigu da pročitaš?
– Ali imam još samo mesec dana da smislim šta ću da obučem!
– Možda da izađeš, malo prošetaš? Da napraviš pitu od bundeve?
– Ha, ha! Smešna kuma. Jesi, jesi duhovita! A sad – haljina!
– Pepeljugo, preteruješ.
– Ja? Ne znam, kumo, kad si ti postala bezosećajna.
– Molim?
– Jesi, bogami. Da ja imam čarobni štapić, sigurno ne bih bila takva cicija.
– Šta?
– Pa, da. I da imam kumče, siroto siroče, ne bi me mrzelo da joj malu želju ispunim!
– Malu? Ti svakog dana…
– Zamahnem štapićem: bibiti – babiti – bop! I gotovo. Tako bih ja, od srca. Ali, kad je neko pod stare dane sebičan…
– Ja sebična? Pepeljugo, upozoravam te…
– Da nisi ljubomorna? Dok sam bila prosta, i družila se samo sa miševima, i ličila na miša, tad je sve bilo okej! Hoću haljinu – eto haljine! Ni pet, ni šest, puf! Cipelice? I to staklene! Puf! A sad, kad sam u trendu, kad sam moderna, kad sam dama? Ništa! Mućak!
– E, dobru si mi ideju dala! Dosta je bilo. Ček’ da vidiš, mućak-damo!
– Šta da vidim?
– Gde mi je štapić…
– Najzad! Dok ne povisim ton, ništa.
– Bibiti – bobiti – bop,
ne budi glupa ko top,
umesto punog ormara –
klompe i kecelja stara!
Puf!

- Advertisement -

– Šta? Gde su moje… Kakva je ovo grozota?!
– Da vidimo hoće li da se vrati pristojnost, zajedno sa starom haljinom.
– Nosim klompe! Skandal! Vraćaj mi haljine, cipele, sve moje lepe stvari, babetino!
– Ma jok.
– Babuskero bezobrazna!
– Nije pomoglo.
– Vraćaj! Vraćaj!
– Moraću zaista sve da vratim. Na početak.
– Šta?! Ne, ne, nikako! Kumo! Kumice…

– Bibiti – babiti – bam,
problem se neće rešiti sam,
premotaj priču, unazad skoči,
ovaj put dobro otvori oči!
Puf!

Bila jednom jedna dobra i ljupka devojka koja je živela sa svojom maćehom i ružnim polusestrama. Morala je da ih služi dan i noć, spavala je u kuhinji, pored vatre, i uvek bila uprljana pepelom. Zato su je zvali Pepeljuga…

Autorka teksta i ilustracije: Zorana Popović
Izvor: Detinjarije.com

spot_img
spot_img

Najnovije

Gde se izgubilo strpljenje? Možda ga deca nisu izgubila – možda smo prestali da ga vežbamo

Često čujemo da današnja deca nemaju strpljenja. Teško čekaju, brzo odustaju kada nešto ne ide, dosada im je gotovo nepodnošljiva, a ono što žele – žele odmah. Piše Nataša Drageljević, vaspitačica i direktorica PU "Mala škola" u Sremskoj Kamenici

Dečija nedelja 2026: Da bi deca srećna bila, ljubav i poštovanje, a ne sila!

Dečija nedelja je prilika da se glas dece čuje glasnije. Da ih pitamo šta ih raduje, šta ih plaši i šta bi želela da odrasli bolje razumeju. A zatim da njihove odgovore ponesemo sa sobom i kada se završe priredbe, radionice i svečani programi.

Kako je izgledala Dečija nedelja davne 1954

Dečija nedelja je manifestacija koja se u našoj zemlji održava od 1934. godine. Možete li da zamislite ovu manifestaciju pre 70 godina?

SOS Dečija sela Srbija povodom Dečije nedelje: Sigurno odrastanje počinje u porodici

Povodom Dečije nedelje Adrijana Vuković iz humanitarne organizacije SOS Dečija sela Srbija podseća da sigurno odrastanje počinje odnosom u kojem se dete oseća voljeno, uvaženo i zaštićeno.

Iz dnevnika jedne devojčice: Jedva čekam da i ja porastem i postanem neko ko neće da se stidi i neko koga će želeti u...

Nekada je dovoljno malo pažnje da upotpunimo nečiji svet. Učiteljice i učitelji često su prvi vodiči kroz raznolikost društvenih odnosa i izazova. Utoliko je njihova odgovornost veća, a uloga lepša. Autorka: Marija Bulajić Škuletić

Pratite nas

KOMENTARI

LEAVE A REPLY

Please enter your comment!
Please enter your name here

SLIČNI ČLANCI KOJI VAS MOGU ZANIMATI:

spot_img