Ako pogledamo šta smo mi to sve preživeli, a današnjoj deci ne dozvoljavamo ni pod razno, zaista se moramo zapitati jesmo li mi danas toliko ludi od panike ili je stvarno došlo to neko ludo vreme kada su stvari poput ovih postale nedopustive.
Izgubljeni – nađeni
Kako je izgledao jedan dan našeg raspusta? Iz kuće bismo izašli još ujutru, za ručak smo uletali i izmaglili s natrpanim ustima da bi se opet pojavili kada je mrak već odavno pao, a mama se propisno odmorila bez našeg gnjavljenja. I nije nam smetalo ni plus 35, ni žega, nismo imali ni plastične boce s vodom, uvek bismo se negde snašli. I opet izgubili.
Gde smo bili? Pa edukovali smo se u našoj izmišljenoj letnjoj školi gde smo učili kako se hvataju žabe, koliko dugo je potrebno da se osuše mokre hlače, kako izgledaju ptičja gnezda iz ptičje perspektive, od kakvih je sve materijala iz prirode moguće napraviti praćku i tako dalje i tako dalje. I najmanja nam je briga pritom bila koliko je sati, koliko je stepeni i brine li naša mama gde smo po ceo dan. Ne zato što smo to pokušavali da ignorišemo već zato što roditelji od nas to nisu ni tražili ni spominjali.
Nikada nisu pomislili da nas je neko oteo ili da bi zato što nismo dostupni njihovom oku i signalu odmah panično zvali razne službe.
Uvek smo sami sebe pronašli i doveli se kući.
Imaš već sedam godina – brini se za sebe
Znate li koje je bilo glavno obeležje deteta koje je krenulo u školu, a da nije školska torba? Ma znate sigurno – pa prošli ste to! (ključ oko vrata). Dete sa sedam godina ne samo da je imalo svoj ključ da bi ga eventualno nekada moglo koristiti, već ga je koristilo svakog dana jer je pre ili posle škole bilo prepušteno samo sebi. Pretpostavljalo se da dete od sedam godina već zna samo da uzme da jede – iseče/namaže hleb/salamu, ispeče jaja, podgreje ručak (u šerpici na peći, ne u mikrotalasnoj), biti samo u kući nekoliko sati i naravno da se pritom pretpostavljalo da se tako veliki-mali ljudi osim o ručku znaju brinuti o sebi i kada je reč o svađama s prijateljima. I domaćem zadatku, naravno. Pa domaći se radio pre nego što se roditelji vrate kući jer čim su oni ušli, preleteli pogledom naše knjige iza nas se već dizao ogroman oblak prašine dok smo se ispalili napolje na igru.
Toliko smo bili odgovorni – sami sa sobom, bez ičije pomoći. A ako smo slučajno jedan dan ostali još koju minutu s roditeljima to je samo zato što smo se sa komšijinim klincima već pošteno izigrali – kod nas ili kod njih, nakon što smo svi zajedno napisali svoje domaće zadatke.
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Da li će plakanje istraumirati moje dete?
Kako da znam da li će plakanje istraumirati moje dete i koji su to događaji i situacije koje na moje dete mogu ostaviti trajne (negativne) posledice - pitanja su koja...
Jovana Papan: Postoje dečija ponašanja koja slobodno možete ignorisati
Okupili su 100 britanskih roditelja i ispitivali ih o njihovom roditeljstvu. Oko polovine njih se izjasnilo kao “nežni roditelji”, od toga su 84% bile bele, visoko obrazovane žene. Šta ovaj...
Deca influensera: Kako je detinjstvo postalo najskuplji sadržaj
Komercijalizacija dece na internetu postala je uobičajena pojava od Amerike do Rusije. Zakonske regulative širom sveta kasne za ovim društvenim fenomenom, pa mnogi roditelji prelaze granice u eksponiranju svoje dece...
Letovanje sa bebom – 5 saveta za roditelje
Letovanje sa bebom ne mora biti stresno ako dobro isplanirate sve detalje. Kada se pripremate za letovanje, veoma je važno koju ćete destinaciju odabrati, šta ćete poneti, čime ćete putovati......
Nema komentara.