Zašto se današnje majke osećaju toliko frustrirano?
Ironija je u tome što smo intezivnije, bolje angažovane i informisanije od bilo koje generacije majki u istoriji sveta, a ipak se još uvek osećamo neadekvatno, poraženo i neispunjeno.
Ironija je u tome što smo intezivnije, bolje angažovane i informisanije od bilo koje generacije majki u istoriji sveta, a ipak se još uvek osećamo neadekvatno, poraženo i neispunjeno.
Dete mora da se pelcuje dok je još malo. Kako odrasta, ti pomalo kreneš da ga frustriraš, pomalo mu nešto ne daš.
Možete osetiti kako vam se prikrada, krene uz stopala. Neko je ostavio cipele u hodniku i vi ste se umalo sapleli preko njih dok ste nosili korpu punu veša iz mašine.
Kada dete teramo da radi ono što mu je neprijatno, ali istovremeno i korisno, mi pomažemo da izgradi svoje radne i druge navike.
Potpuno je normalno da dete bude razočarano kada doživi poraz u nečemu za šta je naporno radilo, kao što je izgubljena utakmica za koju je treniralo, ali je važno da ga naučite da prihvati poraz, bez osećanja ogorčenosti ili smanjenog samopoštovanja.
Ukoliko to postane hroničan obrazac, tada je dete na putu da postane razmaženo dete koje će imati nisku toleranciju frustracije.