Ironija je u tome što smo intezivnije, bolje angažovane i informisanije od bilo koje generacije majki u istoriji sveta, a ipak se još uvek osećamo neadekvatno, poraženo i neispunjeno.
Moj posao je da radim s majkama. Svake sedmice čujem na desetine priča kreativnih, motivisanih, obrazovanih i relativno dobro uspešnih žena koje zaista vole svoju decu.
To su majke koje su posvećenje zdravom odnosu i spremne su da daju ogromne žrtve kako bi obezbedile dobrobit za svoje porodice.
Uprkos njihovim dobrim namerama i napornom radu, većina njih oseća neverovatnu frustraciju.
Iako su njihovi životi, kao i njihove ličnosti nesumnjivo različiti, frustracija je, možda, najsjajnija i najdeblja nit koja povezuje njihove priče. Čak ću biti hrabra da napišem sledeće:
Frustracija je ta koja objedinjuje sve majke. Šta je to, osim ljubavi prema svojoj deci, što često osećamo? Da je to samo obična frustracija, ne bih se toliko brinula.
Postoji određena količina frustracije koja izgleda sasvim prirodno kada je u pitanju upravljanje haosom, a deca su po svojoj prirodi stvarno haotična.
Ali, mi nismo samo frustrirani. U suštini smo pod neverovatnim stresom i ispunjeni teskobom. Bez obzira na demografsku kategoriju, mnogi od nas se stide svog neurednog života i nesposobnosti da sve održimo u jednom komadu, izolovani smo i nesigurni kome možemo verovati, ali i konstantno krivi jer ne možemo svojoj deci dati više od onog što zaslužuju.
Ironija je u tome što smo intezivnije, bolje angažovane i informisanije od bilo koje generacije majki u istoriji sveta, a ipak se još uvek osećamo neadekvatno, poraženo i neispunjeno.
Svakodnevno čujem sledeća pitanja: Šta još moram da uradim/kupim/naučim kako bih ublažila stres i nezadovoljstvo koje osećam? Šta radim pogrešno?
I najvažnije od svega:
Šta nije u redu sa mnom?
Ovo posljednje pitanje ne samo da me boli, već me sve više i više ljuti. Sa moje tačke gledišta, pitanje “ Šta nije u redu sa mnom?” od prezatrpane, marljive majke zvuči kao zbrka ispranog mozga koji je preživeo zlostavljanje. Kao da pokušavaju da shvate šta su to pogrešno uradile da bi zaslužile tako nešto.
“Šta nije u redu sa mnom?” je jednostavno pogrešno pitanje.
Ili na jeziku pesnika Davida White-a:
„To je pitanje koje nas drži zarobljene u razgovoru koji je suviše mali za nas.“
Evo šta mislim da treba da se pitamo umesto toga:
Koje okolnosti doprinose epidemiji frustriranih, sumnjčavih majki u našoj kulturi?
Ili jednostavnije rečeno:
Zašto je današnje majčinstvo toliko frustrirajuće?
Zato sam odlučila da napravim spisak svih faktora koji su doprineli mom radu, mojim ličnim vezama i sopstvenom iskustvu majke. Dok sam radila ovo moja želja je bila trostruka:
Da započnem razgovor dostojan današnjih neverovatnih majki (i naših prečesto minimiziranih problema).
Da imam resurse za deljenje sa svakom majkom koju sretnem i koja se oseća kao da propada.
Da doprem do što više majki ovom porukom: frustracija, stres i anksioznost koju osećate nisu odraz vaše neadekvatnosti. Oni su odraz zbunjene, patrijarhalne kulture koja još nije shvatila koliko je zdravlje i dobrobit majki u interesu svih nas.
Jasno je da nećemo rešiti sve te probleme preko noći pa čak ni tokom svog života. Ali, svako od nas može učiniti prvi i najvažniji korak ka unapređenju sebe kao ličnosti.
Možemo početi da rasklapamo “Šta nije u redu sa mnom?” pitanje, koje nas drži zarobljene, zbunjene, izolovane i onesposobljene.
Bez daljeg odlaganja…
Lista izgleda ovako:
Standardi i očekivanja roditelja su porasli, dok je podrška opala. Pre nekoliko generacija smatralo se potpuno prihvatljivim da se deca tuku, stide, preplaše ili da im se preti kako bi se “naterali” da se normalno ponašaju. Srećom daleko smo napredovali do zdravijih i ljubavnijih roditeljskih praksi. Ali, istovremeno, naša kultura se odmakla od modela zajedničkog vaspitanja dece (bake, rođaci), što znači da pritisak ispunjavanja ovih viših standarda sada često pada na jednog roditelja. Majke taj pritisak najviše osećaju.
Majčinstvo je sveobuhvatno, ali često neadekvatno za posao brige o sebi. Majčinstvo snažno utiče na neke aspekte o tome ko smo mi, dok gotovo ne ostavlja prostora za rast drugih, jednakih delova. Osim ako nismo svesni potrebe da to izbalansiramo van majčinstva (da uspemo da nađemo vreme i podršku da to izvučemo na površinu), celovitost i uspeh mogu se osećati prilično nedostižnim.
Bombardovani smo nerealnim slikama kako majčinstvo i ženstvenost treba da izgledaju i da se osećaju. Marketing, kao i slike koje nam plasira, je svuda oko nas i bori se sa našim ubeđenjima više nego što shvatamo.
Naši instikti se svode na minimum. Živimo u kulturi koja nas uči da tražimo odgovore od stručnjaka ili pomoću Google-a, što znači da naša intuicija dobija vrlo malo validacije i angažmana koji su joj potrebni da bi se ojačala. Oni koji su u stanju da čuju glas mudrosti, u sebi često osećaju da to moraju opravdati sledbenicima pravila i skepticima oko nas.
Pedesete godine nisu bile baš tako davno. Iako se stvari brzo menjaju još uvek imamo na meti roditeljstvo od generacija koja su očekivale određene stvari od majki i neke druge od očeva. Čak i ako vidimo da su takva očekivanja zastarela, većina nas nije imala ono što danas želimo, što znači da sami moramo smisliti zdravije i pravičnije verzije porodice i porodičnih odnosa.
Mi se širimo a tanji smo nego ikad. Danas se od nas, osim što smo domaćice, očekuje da gradimo karijeru, budemo izuzetni roditelji, budemo u formi, imamo svest o mnogim stvarima na koje naše majke nisu ni pomišljale, poput osetljivosti na hranu, izbor škole, internet sigurnosti, emocionalnog zdravlja i mnogih drugih stvari. Nikada do sada nismo očekivali toliko različitih stvari od majki ili kod nas samih.
Mi znamo više i osećamo potrebu da učinimo više sa tim znanjem. Iako je doba informacija očigledno dovelo do neverovatnog napretka, takođe nas preplavljuje više informacija nego što to možda možemo iskoristiti.
Mi nemamo selo ili plemena koja bi nam pružila podršku, što znači ili da idemo sami ili da pokušamo da stvorimo pleme tokom našeg života kada imamo najmanje vremena i energije za to. Stvarno je neprirodno da majke i deca vode život bez drugih majki i dece u okolini. Naš zadatak je da širimo radost, delimo tuge, proslavljamo rođendane.
Postporođajna nega u našoj kulturi je potpuno neadekvatna, zbog čega od početka imamo osećaj neuspeha. Ova nežna, ranjiva, neodoljiva, sveta i često zastrašujuća sezona majčinog života predstavlja vreme kada joj je pleme najviše potrebno.
Naša energija je već ograničena. Neprospavane noći, stalni dečiji haos, retki odmori i mentalno opterećenje koje dodatno pogoršava već otežavajuće okolnosti.
Baka ne živi vrata pored nas. A ni tetke, rođake ili sestre koje bi pomogle u podeli tereta. Čak i ako živimo u blizini naše šire porodice, naši sistemi vrednosti i roditeljske prakse često su neusklađeni. Ove razlike u vrednostima često su dovoljan razlog da ne ulažemo u ove odnose. Bilo da je ovo krajnje dobro za nas ili ne, nemamo osećaj podrške.
Nemamo mnogo interakcije sa starijima od nas. Iako su nam potrebni onoliko koliko i oni nama, mi smo sve više međugeneracijski nepovezani.
Automobilska kultura posebno je teška deci, a kao rezultat toga i majkama. Ne moram ovo da opisujem onima koji iz dana u dan vezujete decu koja stoje u sedištima. To je ekstremno isušivanje mozga i za većinu nas neizbežno.
Urođeno nam je da se duboko brinemo. Biološki smo napravljeni da brinemo o osobama koje nas okružuju, ali s obzirom na sav dodatni pritisak da ispunimo toliko uloga, često smo toliko emocionalno iscrpljeni koliko i fizički obavljajući sve to.
Mi smo protiv trgovaca koje podržavaju milioni. Mi smo u tim rovovima, i posmatramo efekte tolikog broja stvari, zavisnosti od ekrana, prekomernog šećera… koji utiču na našu decu. S obzirom koliko su društveni trendovi veći i bogatiji od nas, često se čini da zaštita naše dece od ove stvarnosti izgleda kao gubitnička bitka.
Poslovi sa skraćenim radnim vremenom i naknadama su daleko od nas. Pronalazak posla sa punim radnim vremenom koji pruža povoljnu zdravstvenu zaštitu za čitavu porodicu predstavlja pravi izazov. A honorarne poslove sa raznim pogodnostima, koji su potrebni velikom broju majki da postignu zdravu ravnotežu između posla i života, gotovo je nemoguće pronaći. Stres koji dovodi do toga da birate između nezbrinutosti ili ostavljanja beba ili male dece na čuvanje puno radno vreme je ogroman i rasprostranjen.
Navikli smo na režim preživljavanja. Imam teoriju (na osnovu mojih zapažanja i ličnog iskustva) da su majke toliko evolucijski navikle na način preživljavanja da zapravo gravitiramo prema njemu i nesvesno se držimo zaglavljene u tom haosu, čak i kada je uspeh moguć. Uostalom ako smo u režimu preživljavanja imamo ugrađen osećaj svrhe. Ponovno napajanje psihe za uspehom zahteva strpljenje, podršku i samosvest, ali i to je moguće.
Deca iz komšiluka su nestala. Zahvaljujući tehnološkim iskušenjima, ekstra zaštitnim roditeljima i klimatskim promenama, naselja koja su nekad bila divovska igrališta danas izgledaju prazno. To znači da je pritisak i odgovornost na nama da ih učimo zdravom načinu života, da ne postanu još zavisniji od svojih telefona.
Potrebe majki se često ne poštuju na radnim mestima. Iako postoje izuzeci, mnoge majke su prisiljene da se ponašaju kao da nisu majke ili imaju opciju da izgube posao. To znači da stalno biramo između bolesnog deteta i nezadovoljnog šefa.
Menjaju se i uloge očeva. Srećom, sve više očeva igra aktivnu ulogu u odgajanju dece i kućnim poslovima. Međutim, budući da muškarci i žene potpuno drugačije funkcionišu, to otvara potpuno novi teren, što stvara stres kod mnogih parova i porodica.
Hranili su nas nezdravim porukama o nezavisnosti. Naša kultura slavi i nagrađuje nezavisnost, a ne međuzavisnost, što je mnoge od nas navelo da verujemo da traženje pomoći i potrebne podrške nas čini slabim.
Naše su duše gladne. Imamo više stvari nego ikad, a nemamo ono što je potrebno da bismo nahranili našu dušu, poput unutrašnjeg mira, tišine, odlaska u prirodu i sklada unutar naših porodica.
Brakovi i partnerstva su ozbiljno narušeni. Od svojih partnera tražimo stvari koje nam možda okruženje treba dati. Rođeni smo s tim da širimo svoje potrebe za povezivanjem i podrškom od strane mnogo ljudi, ali to je lakše reći nego učiniti ako nemamo zdravo i jako okruženje.
Naše potrebe se retko uzimaju u obzir. Potrebe majki su često poslednje koje se uzimaju u obzir. Priča o tome da su dobre majke one koje su samopožrtvovane, je priča koju su za mnoge od nas napravile naše majke,zbog čega je izazov menjanja te priče još veći.
Pokušavamo nadoknaditi mnoge stvari koje nedostaju. Na primer, većina nas želi da deca imaju nadahnjujući život ispunjen prirodom, ali ih više ne možemo jednostavno poslati u šumu da se igraju ili niz cestu do komšijinog dvorišta. Moramo im na neki način stvoriti takva iskustva, jer naše okruženje postaje sve manje divlje i deca su se navikla igrati u zatvorenom.
Mi se davimo u stvarima. Potrošačka kultura je postavila takav model življenja koji nas tera da kupujemo, organizujemo stvari, da se osećamo prezatrpano, prečišćavamo i opet kupujemo. Ovaj ciklus nas može zadovoljiti do određenog nivoa, ipak smo mi ciklična bića, ali to ne zadovoljava naše dublje čežnje.
Gladujemo za dubljim vezama. Nastojimo da se povežemo jedni s drugima na načine koji su nam najdostupniji, ali sve je to na površinskom nivou. Gladujemo za dubljim, autentičnijim, društvenijim vezama, ali opet, teško ih je pronaći i stvoriti jer smo previše opterećeni obavezama.
Naučeni smo da se povučemo nakon što dobijemo decu, što dovodi do neverovatne transformacije kada postanemo majke.
Svetih ceremonija i raznih obreda je jako malo i daleko su iza nas. U suštini ne poštujemo pravilno snagu i lepotu žene. Prve menstruacije, blagoslovi i okupljanja za vreme punog meseca imaju neku popularnost u progresivnim zajednicama, ali još uvek su daleko od uobičajenog. Nažalost, žene kojima je potrebna podrška su najčešće one u najranjivijim fazama svog života, što znači da nisu same sposobne da to ostvare.
Retko se osećamo uspešnim po konvencionalnim merama. Naša kultura definiše uspeh na načine koji se sukobljavaju sa onim što je moguće ili čak poželjno za većinu majki.
Naša kultura izbjegava bol i nelagodu. Pošto smo toliko mnogo ljudi naučili da trpe, minimiziraju i negiraju neprijatne emocije, umesto da ih doživljavamo kao prirodan, zdrav deo čoveka, skloni smo misliti da smo slabi kada osetimo mnogo snažnije emocije koje majčinstvo izaziva u nama. Rođeni smo da snažno osećamo. Jednostavno treba nam više prostora gde ćemo biti poštovani dok osećamo to što osećamo.
Mi smo isključeni iz ženskih priča, mitova i tradicija. Gotovo da smo potpuno isključeni od usmene tradicije, krugova priča i pesama, mitova koji odaju počast ženskom putovanju i pomažu nam da shvatimo naš život, rast i borbu. To znači da većina nas uopšte nije svesna svog neznanja.
Naučeni smo da se odupremo starenju. Uslovljeni smo da mislimo da ako želimo da budemo lepi, poželjni i moćni moramo izgledati mladalački i seksi. Odupirući se procesu starenja odolevamo tragu mudrosti koji je pred nama. Moramo biti voljni da pustimo svoja dečija tela i umove da bismo u potpunosti otelotvorili majčinski arhetip, divlju i mudru ženu. Naša kultura očajnički želi plodove ovog prirodnog napretka.
Naravno, svako od nas je čovek, i niko nije savršen. Sve smo mi nesavršene majke. Ali to ne znači da nešto nije u redu s nama.
Kao što Tara Brach kaže “ Nesavršenost nije naš lični problem” to je prirodni deo našeg postojanja.
Svi smo uhvaćeni u željama i strahovima, svi se mi razbolimo i ozdravimo. Ipak, kada se opustimo zbog nesavršenosti, nećemo više gubiti životne trenutke u težnji da budemo drugačiji i u strahu od onoga da li je sve u redu.
Svi želimo da smanjimo osećaj frustracije u svom životu, ali je ključno da to ne uradimo prebrzo. Frustracija, kao i sve ostale emocije koje osećamo iz dana u dan, postoji da bi nam nešto pokazala. Kada te emocije brzo umanjimo a da prethodno ne prepoznamo dar koji nam nude, propuštamo mogućnost rasta i izlečenja.
Svakodnevnom životu dajemo više svrhe i smisla kad počnemo doživljavati svoje frustracije.
Imate nešto da dodate na listu?
Moja jedina molba za vas je, ako se osećate nadahnutim da se pridružite razgovoru, jeste da to radite iz duha službe, a ne žrtve.
Cilj je kolektivno osnaživanje i osvetljavanje a ne krivica i sramota.
Mame, mi smo dostojne boljeg i kvalitetnijeg razgovora od strane nas samih.
Revolutionfromhome/Lola magazin
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: RODITELJSTVO
Usamljenost kod majki novorođenčeta – kao u igri žmurke kada shvatite da vas niko ne traži
Razlike između očekivanja i realnosti su pogotovo velike kod roditelja koji su imali vrlo aktivan život pre rođenja deteta, bez obzira da li je u pitanju bilo zahtevno radno mesto,...
Dr Vlajko Panović: Prvorođena i drugorođena deca imaju potpuno drugačiju dinamiku odrastanja
O razlikama u odrastanju prvorođenog i drugorođenog deteta u jednoj porodici, ali i načinu na koji se roditelji prema njima postavljaju - govorio je dr Vlajko Panović. Fokus je bio...
Deca nam okupiraju kuću, život, budućnost… i menjaju sve iz korena
Okupiraju našu kuću koja je do skoro bila besprekorno čista i uredna, a sada su svuda ‚nered razbacane igračke, fleke od hrane i deca koja trče unaokolo i jure se....
Da li biste prihvatili ovaj posao? Ili ga možda već radite…
Veoma je važno da imate sposobnost da izdržavate sate i sate stojeći, da ne očekujete redovne obroke, da ste dostupni 24/7, po mogućstvu da imate diplomu iz medicine, visoke kulinarske...
Nema komentara.