Ali posao svake majke je da brine, zar ne?
Rešila sam da prestanem da brinem o svemu onome što nam oduzima pravo na sreću, što u nama izaziva strah, stres, nesanicu.
Rešila sam da prestanem da brinem o svemu onome što nam oduzima pravo na sreću, što u nama izaziva strah, stres, nesanicu.
Fizička neaktivnost je jedan od glavnih uzročnika epidemije gojaznosti i većina američkih adolescenata ne provodi preporučenih 60 minuta u intenzivnoj fizičkoj aktivnosti.
Postoje mame koje ne vole mrak jer je strašan, mračan i postoje one koje su decu prepustile mraku, pa ih sada taj mrak plaši.
Kad dobijete prvu bebu, život vam se pretvori u kovitlac nedoumica, umora i beskrajne radosti. U tim prvim danima, grešimo iz ljubavi, iz straha, prevelike želje da sve bude savršeno…
Ako pogledamo šta smo mi to sve preživeli, a današnjoj deci ne dozvoljavamo ni pod razno, zaista se moramo zapitati jesmo li mi danas toliko ludi od panike ili je stvarno došlo to neko ludo vreme kada su stvari poput ovih postale nedopustive.
Pošto ljutnja nije osnovno osećanje, ne ohrabrujem njeno slobodno izražavanje, za razliku od osnovnih emocionalnih potreba.
Osvestila sam jednu vrlo jednostavnu istinu: ako je meni hladno, to znači da treba se obučem (ili obujem) ja, a ne moja deca. Ona treba da se obuku kad je njima hladno.
Danas naša deca rastu sa sigurnosnim povocima oko vrata kojima mislimo da ih držimo podalje od opasnosti.
Ta deca koja su samo čuvana umesto vaspitavana jedino su naučila šta ne smeju, ali nisu naučila da razlikuju šta je dobro, a šta loše.
Kako će dete nešto naučiti da radi ako mu ne damo mogućnost da proba, ako nismo dovoljno strpljivi da sačekamo da ovlada nekom veštinom, ako mu ne damo podstreka da istraje u onome što je započelo?