Željko Marinković je učitelj karatea, sociolog, dramski i kreativni pedagog. Kao tata troje dece, za Detinjarije govori o svom roditeljstvu.
Predstavite nam se kao tata?
Učitelj karatea, sociolog, dramski pedagog, koji je ostvario svoj san potpuno se posvetivši deci kroz poziv kreativnog pedagoga, preko 20 godina sarađujući sa brojnim institucijama na programima koji podrazumevaju rad sa decom svih uzrasta. Otac dve ćere, jedne od 15 i druge od 8 godina, i sina od 10.
Sigurno sam kao i većina drugih tata: nekad blag, nekad strog; nekad ortak, nekad general; nekad vidim unapred da moja deca srljaju u nešto što će se loše odraziti po njih, pa uspevam da ih kroz razgovor ili igru navedem da sama dođu do zaključaka, a nekad i izgubim živce pa se derem; neko ko razgovara sa svojom decom o životu i o njihovim interesovanjima; neko ko im priča priče za laku noć; neko ko im pomaže oko domaćih i u prebrođavanju tog njima tako nemilog životnog segmenta zvanog škola; neko ko se s njima mazi; neko u koga ona imaju poverenja; neko ko je, nadam se, dobar uzor.
Da li mislite da ravnopravno učestvujete sa mamom vaše dece u vaspitanju?
To je malo pretenciozno pitanje koje sugeriše da mama više brine o tome, što kod nas nije slučaj. Mi smo ravnopravni. I u načinu posvećivanja njima, a i u vremenu provedenom s decom. Oni su nam važni i tako smo i odabrali da nam radni dan bude takav da možemo biti s njima onoliko koliko smatramo da je bitno. Ne treba zanemariti i ovo koronarno doba koje nam je donelo rasparčanu školu i potrebu da budemo što mobilniji. Mi nemamo na koga drugog da se oslonimo. Organizovali smo se tako da uvek budemo s njima. Jedan deo dana su sa mnom, jedan sa njihovom mamom. A često smo i svi zajedno i uživamo u tim neprocenjivim trenucima.
Koliko porovodite vremena sa svojom decom?
Iskreno, u ovih poslednjih godinu dana, baš dosta. A, kao što sam rekao, i pre toga sam gledao da organizujem svoje radno vreme prema njima. To je prosto bila stvar odluke.
Koliko vremena je potrebno da se na kreativan način posvetite detetu?
Potreban je delić sekunde da se ukačimo. A onda kada se ukačimo i krenemo da razmenjujemo energiju, ponekad sat prođe kao tren. Kada se povežeš s nekim, onda vreme takoreći stoji. Sve je sad. E, to je kreativno provedeno vreme.
Koliko vaš profesionalni život utiče na vaspitanje deteta?
Utiče dosta. Tera me da se stalno preispitujem kako mogu biti bolji roditelj. Često pomislim kako lakše hendlujem tuđu, nego svoju decu, i onda mi to bude strašno. Živ se pojedem. Ali, razmišljam, deca s kojom radim nemaju priliku da me vide svaki dan, da vide i moje padove i mane. Za njih sam neki Supertata, a za moju decu samo tata. Takođe sam primećivao da mojoj deci ume da smeta i da se osećaju loše što ja imam tako puno drugara, među kojima je i veliki broj njihovih vršnjaka. Kada sam ih uključivao u moje radionice, nisu baš uvek dobro reagovali. Osećali su kao da neku drugu decu volim više nego njih. Prevazilazii smo ovo kroz razgovor. S druge strane, naravno da koristim iskustva koja imam družeći se sa decom. Svestan sam trendova u ponašanju, gledam kako se menjaju, imam uvid u dečiju prirodu, održavam, takoreći, kondiciju u radu s decom i stalno unapređujem međusobnu komunikaciju s njima. Ali, svako dete je posebno. Sva moja znanja bila bi ništavna kad ne bih dobro poznavao svoju decu i kad ne bih nastavljao da ih svakodnevno upoznajem jer se tako brzo menjaju. Ovo se svakako odnosi i na decu s kojom radim. Prosto je tako. Vaspitno obrazovni rad sa decom nije zanimanje, to je poziv. Ponekad imam utisak kako imam hiljadu dece. No, ipak, mene i moju rođenu decu povezuju ona nadahnjujuća osećanja ljubavi i ponosa, začinjenih i strahom hoće li sve biti kako treba, da budu srećni, samosvesni, stabilni, savesni, ogovorni, samostalni, hrabri i odvažni.
Šta vi kažete o poverenju između roditelja i dece?
Ključna stvar. Mora postojati i mora biti uzajamno. To podrazumeva i da ga treba stavljati na probu. Davati deci sve veće odgovrnosti, u skladu sa njihovim mogućnostima. Ali takođe, i držati datu reč i biti otvoren da se priznaju greške. Kroz otvoren razgovor se najbolje gradi poverenje. Dete se zatvara kada izneveri neka očekivanja. Najčešće ona za koja je samo umislilo da postoje. Da bi se ovo izbeglo, roditelj treba da prihvata dete takvo kakvo jeste. Da ga voli i da ga poštuje. I onda to bude uzajamno. Ono u kući stiče osnov zdravog samopouzdanja i samopoštovanja, a koren ovoga je upravo u uzajamnom poverenju roditelja i dece. Strašno je kada se u odnos ušunja laž. To je alarmantni trenutak.
Da li postoji razlika u vaspitanju ženskog i muškog deteta?
Što se tiče rodnog identiteta, mislim da svako dete, svaki čovek, nosi ovo u sebi i treba mu omogućiti da ga otkrije i kultiviše. Opet se vraćam na ono što sam rekao – treba prihvatiti dete takvo kakvo jeste, ali mu i pomoći da bude dobro sebi i drugima. Kada kod njih prirodno krenu pitanja na ove teme, treba razgovarati s njima. Tako da ovo vaspitanje zavisi od uzrasta deteta.
Možete li da opišete savršeno dete?
Svaka kreacija prirode je 100% savršena. I nijedna nije ista. Svaka je blago za sebe i svaka neophodna baš takva kakva jeste.
Kakav je vaš odnos prema društvenim mrežama?
Ako mislite na to da li smatram da deca treba da imaju pristup društvenim mrežama, moj odgovor je ne. Pod uslovom da žive sa roditeljima, ne bih im dao mobilni do nekog drugog razreda srednje. Smatram da treba da grade direktne lične odnose, a ne virtuelne. Smatram da treba da predstavljaju sebe putem svoje ličnosti, a ne putem avatara. Smatram da treba da govore jasno i glasno, da razgovaraju, a ne da palčevima tipkaju kojekakve statuse i da posle troše energiju na to koliko će lajkova pobrati. Ne sviđa mi se što im je omogućeno da se snimaju i šire svoje fotografije i klipove, koji su najčešće neke budalaštine. Ako i imaju talente koji se mogu iskazati putem društvenih mreža, neka ga bruse i budu strpljiva. Doći će njihovih pet minuta. Možda baš posredstvom društvenih mreža, ali to ne treba da bude pre šesnaeste, sedamnaeste godine. Moja deca nemaju mobilni, niti nalog na društvenim mrežama.
Naš gastro urednik je Nenad Gladić – Lepi Brka radi emisiju “Kuvajmo s decom ” sa dvanaestogodišnjom devojčicom Jojom, kroz ovu emisju težimo da naučimo decu osnovnim kulinarskim veštinama. Kakva je situacija kod Vas u kući (kuhinji) po ovom pitanju?
Kuhinja je mesto za sve. Svakodnevno kuvam uglavnom ja, ali kuva i njihova mama. Deca, naravno, kao i sva deca, vole da budu uključena i dobijaju za to priliku. I to ne samo oko pripreme hrane i napitaka, već i oko postavljanja stola i raspremanja.
Šta kažu vaša deca o vama kao tati?
Mnogo više oni kazuju gestovima, ali sam ih pitao i ovo su njihovi odgovori:
Lara (15g): (zevnula je, sklonila pogled u stranu, ono tipa – što me smaraš) Dobar si (oduvala me i završila razgovor na tu temu).
Maksim (10g): Ti nisi divan, ti si najdivniji tata.
Marija (8g): Ti si najbolji tatica na svetu!
Koji je vaš savet nama po pitanju vaspitanja dece?
Nemojte ih menjati, prihvatite ih takvu kakva su. Budite otvoreni. Razgovarajte o osećanjima. Pokazujte osećanja. Slušajte ih kada vam se obraćaju. Ne postavljajte se da ste pametniji od njih. Budite iskreni prema sebi i trudite se da budete najbolja verzija sebe. Volite sebe. Smejte se. Sa poštovanjem se odnosite prema svom partneru. Disciplinujte sebe, ako želite da disciplinujete njih.
Da li se uloga tate po Vama danas svela na “Tata kupi mi auto”?
Kao što ima očeva koji su hladni i nedorasli toj ulozi, tako isto ima i takvih majki. Ovo vreme u kom živimo je ludo. Ipak, veliku većinu čine brižni roditelji. To vam govorim iz iskustva.
Izvor: Detinjarije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: TATATATIRA!
Tata kupi mi auto: Goran Abraham
Predstavite nam se kao tata? Prvo dete sam dobio sa 38 godina, uz zahvalnost Gospodu, a zatim drugo i treće u roku od 3 godine. To mi je promenilo shvatanje...
Njen tata
Njen tata je u njenom životu bio prvi "buli". Bio je njen prvi oprez. Vrlo rano je naučila da raspoznaje koji postupak, reč, ton, mogu tatu da razbesne. I izbegavala ih...
Tvoj narcisoidni otac koji nikad nije na psihoterapiji, ali zato ti jesi
Piše: Ivana Sinđić, psihoterapeut Narcisoidni očevi gotovo nikad nisu u psihoterapiji . Ne uključuju se u proces, jer je obično njihovo mišljenje o njima samima da su uvek u pravu,...
Mihail Labkovski: Pet saveta kako postati dobar otac
- Nemojte se ženiti ili pristajati na to da vaša žena rodi ako ne osećate potrebu da postanete otac. U idealnom slučaju, trebalo bi da budete spremni, da želite to...
Nema komentara.