Nervoza, nesmirenost koja je kao neprestano unutrašnje titranje čak i u trenucima odmora uz kafu, omiljeno piće – slika je koju zajednički dele ljudi koji se penju stepenicama uspeha i na bogatom Zapadu, kao i ovde u ne tako uspešnim državama Balkana. U Božićnom broju magazina Ekonomist (The Economist)…
U Božićnom broju magazina Ekonomist (The Economist) od 20. dec.2014. pojavio se interesantan članak pod nazivom “U potrazi za izgubljenim vremenom. Zašto su svi toliko zauzeti”.
Odmah upada u oči da je ovaj nepotpisan članak napisao neko ko radi i živi u užurbanoj metropoli kakav je London te u tom smislu posmatra vreme po malo kao ograničeni resurs prema kome moramo biti pažljivi i štedljivi. Članak ima podnaslov “Nedostatak vremena je problem koji nastaje delimično zbog načina kako vreme doživljavamo, a delimično zbog načina kako ekonomišemo sa vremenom”.
Mnogi autori koji se bave vremenom kao temom primetili su da vreme ne “teče” na isti način u svetskim metropolama kao u malim provincijskim mestima, pogotovo u zemljama čije ekonomije ne spadaju u vodeće zemlje razvijenog sveta. Puls života je intezivniji u Londonu ako ga poredimo sa ritmom života u Beogradu, ali taj kontrast važi i u samoj Srbiji ako poredimo glavni grad sa nekim od malih gradova u zemlji čiju privredu je opustošio talas za talasom destruktivnih promena za više od četvrt veka unazad. U mnogim srpskim gradovima u provinciji (bez pežorativnog značenja) možete osetiti gotovo fizički kako vreme usporava. Iako imamo utisak da vreme “usporava” i da se nekako “vuče” kad stignemo kod starih rođaka i u tišini trpezarije čujemo samo sat kako ravnomerno kuca “tik-tak, tik-tak” mi znamo (i verujemo) da vreme ne teče drugačije nego u Beogradu, i do malo pre na auto putu, ali svejedno utisak da vreme usporava može biti toliko snažan do nelagodnosti.
Naš utisak o prolasku vremena vezan je generalno za tempo života. Kad god napravimo “oštar rez” iz jednog tempa u drugi osetimo ili “usporavanje” ili “ubrzanje”. Kao što je rekao američki psiholog i pisac Viljem Džejms u delu “principi psihologije” (1890.g), “Naš doživljaj vremena diktiran je zakonom kontrasta.”
U razvijenim državama tempo života je brz. Najčešće radni čas je bolje plaćen, i novca ima više, ali ako pogledamo kako stoji stvar sa slobodnim vremenom vidimo da ono stoji u obrnutoj srazmeri sa ovim prvim: što više rada i para, manje slobodnog vremena.
U dobro uređenim i uspešnim ekonomijama vreme je kvantifikovano, radni časovi su određeni u novčanom iznosu za sve tipove posla. Ljudi su prirodno zainteresovani da zarade više a da manje rasipaju vreme. Otuda u razvijenom i užurbanom svetu imamo i bolje ekonomisanje vremenom. Ovo najbolje oslikava kretanje ljudi po ulicama i stanicama javnog prevoza posebno u jutarnjim i večernjim špicevima. Kako je to više puta odlično prikazano u raznim dokumentarnim filmovima, uz malo ubrzanja sve to izgleda kao veliki ljudski mravinjak ili kao neka velika uhodana automatska mašina u kojoj se generacije rađaju, statsavaju za posao, rade, i na kraju umiru, dok dolaze novi naraštaji koji se ponašaju bazično po istim pravilima. Naravno i ljudsko biće i društvo zahteva pravila i izvesnost. Jedna od bitnih stvari je cena rada.
Istorijski gledano, radno vreme u časovima gledajući (uspešne) kapitalističke sisteme po evropskim državama i SAD, smanjivalo se tokom dvadesetog veka, a posebno je bilo u korelaciji sa periodima ekonomskog uspona. “Naša deca će raditi samo oko tri sata dnevno, i to verovatno po sopstvenom izboru” reči su čuvenog ekonomskog teoretičara Džona Majnarda Kejnsa koje je izgovorio još 1930 godine. Tada kada je Kejns izgovorio ove reči to nije uopšte izgledalo nemoguće. Šta više izgledalo je tada da njegovo predviđanje predstavlja i obećanje budućeg carstva ne samo materijalnog obilja nego i slobodnog vremena koje svako zaslužuje kao što zaslužuje da živi i da diše vazduh. Ako pak danas reči ovog uvaženog profesora ekonomije deluju po malo smešno današnjim generacijama treba se podsetiti da je kraj devetnaestog i početak dvadesetog veka bio period velikog napretka u nauci i tehnologiji, pored elektrifacije gradova pojavile su se nove mašine, automobili, avioni, frižideri i druge sprave koje su štedele vreme i činilo se da nema kraja tom napretku u kome će ljudski rad biti supstituiran radom mašina.
Mada su dva velika rata osakatila i delimično usporila Evropu, ovo je posebno karakteristično za SAD gde se slobodno vreme povećavalo kontinuirano a posebno je bilo to vidljivo u godinama ekonomskog blagostanja tokom 60-tih godina. Poredeći ukupno vreme koje je američki radnik 1965. godine trošio na posao sa onim iz 1925, statistika govori da je radnik potrošio 12 sati manje tokom radne nedelje, što je oko 2 sata manje dnevno. Istini za volju ovde treba imati u vidu da je prethodna analiza imala u vidu celokupno vreme koje radnik troši na posao koje podrazumeva i odlazak i vraćanje sa posla, kao i pauze tokom radnog vremena. Kada se stvar pobliže pogleda uočava se da najveći deo ove uštede vremena odlazi na kraće vreme prevoza do i sa posla, a očito najmanji deo se odnosi na realno skraćenje radnog vremena. Ako u proseku ljudi ne rade značajno manje ovo i dalje ne umanjuje činjenicu da se u tom periodu javlja u proseku “višak” od dva sata slobodnog vremena kod prosečnog radnika.
Zahvaljujući novim aparatima kao što su mašine za pranje sudova i veša, i promenama u načinu života žene su takođe osetile blagodati nove ere. Kao što su to prikazivale tipične reklame u tom periodu žena mogla da čita knjigu dok mašina pere veš, dok se večera podgreva u mikrotalasnoj rerni. Sve je izgledalo u redu i budučnost je obećavala. Ove potrošačke bajke za američku srednju klasu sa zaraznim optimizmom dobro oslikavaju ekonomski uspeh posleratne ere u SAD što se inače može i danas osetiti dok gledamo holivudske filmove iz tog doba ili pak slušajući američku popularnu muziku iz istog perioda.
Slobodno vreme se da iskoristiti za razne stvari a jedno od čestih načina kako da ga upotrebimo je za zabavu. U industrijskim društvima zabava se izjednačava sa trošenjem novca. Jednostavno rečeno, bolja zabava više košta. Otmeni restorani sa biranim jelima i pićima koštaju daleko više nego poseta lancu brze hrane i/ili odlazak u bioskop. Koliko para toliko muzike, poznata je izreka.
Industrija zabave je takođe doživela pravi procvat tokom 20. veka a posebno sredinom veka, do te mere, da je postala jedna od najdinamičnijih grana privrede i ogroman “ususivač novca” sa vrlo diveresifikovanom ponudom za novčanike svih mogućih debljina.
Svetu koji je bio željan dobrog provoda, zabave, i egzotičnih letovanja nije preostalo ništa drugo nego da zapnu da rade i da zarade dovoljno novca. Opet, koliko radnih časova (već prema ceni svakog rada) toliko dolara, tako da se u praksi lako stiže do jednostavne matematike: “vreme je novac”. Kako su radni sati kvantifikovani u dolarima, ljudi postaju veoma osetljivi na ono što se obično zove “gubljenje vremena” kao i na uštedu vremena pa shodno tome i na upravljanje (svojim) vremenom. U periodima ekonomskih uspona kada plate rastu, vreme se čini svakome ko radi i (dobro) zarađuje vrlo dragoceno. Što je vreme dragocenije za pojedinca to se više javlja strah, tako da na određenom nivou sticanja i zarađivanja u pređašnji odnos vreme-novac, ubacuje se sada i strah.
Profesor Čikaškog univerziteta Geri S. Beker bavio se odnosom novca, vremena, i straha. On je primetio posmatrajući vreme progresa u post ratnom vremenu u SAD da pored viših nadnica i očito rastu standarda života za najveći deo populacije, slobodno vreme koje je amerikancima bilo “obećano” svelo se gotovo na ništa. “Kako god da bilo, vreme se troši mnogo pažljivije nego pre sto godina”, zaključio je prof.Beker, imajući u vidu činjenicu da se ljudi odlučuju pre da rade nego da su slobodni, u slučajevima kada su bolje plaćeni, time potvrđujući svoj izbor za vreme koje donosi bolju korist.
U tom slučaju povećanje vrednosti radnog časa dovodi do bitnog pritiska na vreme koje se ima jer se dan ne može po želji produžiti preko mere od 24 sata, pa popto radni sati postaju dominantni u dnevnoj satnici, nešt drugo mora da istrpi.
Onaj deo slobodnog vremena koji preostane nakon radnih sati (koje se u engleskom jeziku nazivaju “hours” ili sati, što pokazuje koliko je radno vreme dominantno u ukupnom vremenu Zapadnih društava), sadrži i određeno vreme namenjeno za zabavu takođe. Ako je bilo ko očekivao da su to sati kada bi moglo doći do opuštanja za radnog čoveka, nisu u pravu. Vreme opuštanja i razonode donosi stres takođe jer su ljudi prinuđeni da u ovakovoj postavci vremena traže najbolje rešenje imajući da biraju između bezbrojnih kombinacija koje sačinjavaju izbor zabave, očekivano zadovoljstvo, novac koji je neophodan, i naravno vreme.
Jedno od mogućih rešenja ove jednačine je da se uopšte i ne koristi slobodno vreme / odmor.
Kako god siromašnim društvima izgledalo čudno da vremena nema dovoljno, pravilo je da se bogata društva i pojedinci na jednom nivou bogatstva osete baš tako, da vremena nema u dovoljnom obimu i da je vreme resurs koji ne mogu da povećaju ni po cenu celog svog bogatstva. Vreme postaje tako dragocena kategorija. Tik-tak…tik-tak..vreme kao da brže teče onda kada se nosi skupocen sat na ruci.
Jungmin Li sa Seulskog univerziteta Sogang potvrđuje kroz svoja istraživanja da većina žalbi na nedostatak vremena dolazi baš od strane dobrostojećih porodica, što je potvrdilo i jedno istraživanje agencije Galup iz 2011 godine, koje tvrdi da osim u vrlo retkim izuzecima, nivo individualnog bogatstva pojedinaca stoji u obrnutoj srazmeri sa nivoom njihovog doživljaja posedovanja vremena.
Zaključak koji se može izvesti iz ovoga je sledeći: ukoliko je pojedincu cilj da postane imućan neizostavno će postati “zauzeta osoba”; ipak jednom ako isti postane bogat biće još zauzetiji nego pre.
Ovo pravilo važi takođe i u Srbiji i na Balkanu. Nervoza, nesmirenost koja je kao neprestano unutrašnje titranje čak i u trenucima odmora uz kafu, omiljeno piće – slika je koju zajednički dele ljudi koji se penju stepenicama uspeha i na bogatom Zapadu, kao i ovde u ne tako uspešnim državama Balkana.
Nepregledno mnoštvo izbora
Bogati trče za uspehom, što znači novac, moć, i seks. Pri tome cilj je da zadrže kontrolu nad mnoštvom kojim upravljaju i da se istovremeno održe na talasu uspeha upravljajući sobom i sopstvenim poslovnim sistemom. Oni nemaju vremena za gubljenje, ali nemaju mnogo vremena ni za opuštanje.
U kraćoj šetnji Beogradskim prometnim saobraćajnicima lako ćemo zapaziti da osobe koje voze džipove i skupa kola u najvećem broju istovremeno razgovaraju na mobilnom telefonu ood koga se veoma retko i na kratko odvajaju. Poslovne i privatne poruke šalju se sms porukama i emailovima. Ako se nešto i odlaže ili zaboravi onda se rešenje traži sada i odmah.
Paradoks je u tome da umesto da ova tehnologija pomaže da se uštedi vreme i da se efikasnije urade poslovi, stres se zapravo povećava a sa tim dolazi hronična nestrpljivost, pa ne retko i strahovi. Oni koji su zauzeti po pravilu ne brinu samo o jednoj stvari, a onda brige imaju tendenciju da se umnožavaju kao grudva snega koja se kotrlja. Ovo je inače i čest problem lokalnih poslovnih i uspešnih ljudi koji ne uspevaju da postave takvu organizaciju posla u kojoj oni ne bi bili ključni pokretač, kontrolor, izvršilac, i planer.
Dolazak kapitalizma u naše krajeve ne samo da je zaposlenima u najvećem broju slučajeva produžio radni dan, nego su i vlasnici firmi još i više zauzeti. Mnogi od njih ne idu i na redovne godišnje odmore, rade subotom, nekada i nedeljom, nemaju radno vreme, i mentalno se ne odvajaju od posla, ponekad i dok spavaju.
Postavlja se pitanje kada i kako će ovi ljudi napuniti svoje baterije koje su hronično ispražnjene. Kako izgleda mali broj sebi postavlja ovo pitanje pre nego što stignu do potpunog iscrprpljenja i/ili bolesti, što je loša vest i za njih i za društvo u celini.
Protekla 2014.godina bila je kažu loša za turističke agencije. Ljudi sve manje putuju i sve manje para imaju za putovanja. Iako danas veliki broj porodica ima automobile izleti vikendom su postala retka pojava. Generacije koje se sećaju života tokom 60-tih i 70-tih godina pamte koliko su ljudi masovno išli na izlete bez obzira da li su imali kola. Išlo se autobusima, vozovima, a najlepše od svega je da je slobodnog vremena bilo. I ne samo da je bilo slobodnog vremena već su ljudi bili spremni da svoje slobodno vreme koriste na najbolji način. Danas su ljudi sve manje opušteni dok su na omoru ili u časovima kada ne rade. Sve je teže videti ljude koji su zaista opušteni. Briga je postala “standard” u Srbiji ali i u regionu. Zaposleni su zabrinuti za svoja radna mesta, oni koji su digli kredite brinu kada i kako će ih vratiti bankama, penzioneri kako će se izboriti do kraja meseca sa sve većim troškovima života, a poslovni ljudi da li će i naredne godine njihov posao biti bar na istom nivou kao i prošle.
Da nevolja sa vremenom bude veća, gotovo da postoji konsenzus o tome da vreme nekako ubrzava svoj hod. Ovo danas možemo da čujemo od ljudi svih profesija i u tome se slažu gotovo svi od pastira do akademika.
Čitajući Senekino delo “O kratkoći života”, nalazimo rečenice koje su i danas aktuelne, o tome kako ljudi srljaju i troše vreme na svašta dok obgorevaju u raznim željam i strastima. Njegova poruka građanima Rima dobrodošla je i nama danas. Evo šta kaže mudri Seneka.
“Istinska sreća je u tome da se uživa u sadašnjem trenutku, a ne da se strahuje od sutrašnjice”.
Čini se da je ovo i dobar lek za naše boljke na početku 21.veka.
Željko Šešum-Popović
Februar 2015
Izvor: Psihokomunikacije.com
Slični članci koji vas mogu zanimati:
Najnoviji tekstovi iz kategorije: ŽIVOTARIJE
ŠTA JE BILO POSLE – bajke za roditelje i decu: Kako je bilo na svadbi kod Palčice
Posle nije bilo ništa. To jest – ništa izuzetno. Živeli su dugo, srećno, i čuvali carstvo cvetno. Al pre nego da se skuće,...
Raša Popov dao odgovor na pitanje – koliko je važna deci igra?
Da je igra jedan od glavnih i najvažnijih "obaveza" svakog deteta, to nam je poznato. Međutim, slobodna igra je nešto što se sve ređe viđa i postaje polako potisnuta od...
Zamislite sobu sa šestoro malenih junaka i šestoro jutros prestravljenih pa potom najsrećnijih i najzahvalnijih majki/očeva
Kada radite jedan od ubedljivo najstresnijih poslova na svetu kao što je to dečija anesteziologija i svaki dan stojite na tankoj liniji između nekog detinjeg života ili smrti morate naći...
Pažnja, pažnja! Konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza
Nakon punih sedam godina otkako smo na Detinjarijama počeli skupljati detinje jezičke genijalne pronalaske – konačno je iz štampe izašao prvi Rečnik detinjih reči i izraza vratolomnog podnaslova Srpskiričarska rečorčica....
Nema komentara.